Nova Istra

96 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Ana BATINIĆ bilježnicama te pojedinih crno-bijelih fotografija 29 koje prikazuju autoricu kako drži crnog, a potom i prugasto-žutog mačka – neke od njih krase i stražnje omote pojedinih izdanja romana, odnosno nastavaka iz te serije. U jednoj od bilježnica s autobiografskim bilješkama nalazi se zapis naslovljen Moji živi mačji modeli za virtualnog Miki Trasija i Džingiskana , 30 pod kojim nam Vesna Parun otkriva: „1. Mačkica Lili (donešena u Zlarin iz Šibenika u kartonskoj kutiji) Za najjače zime (1928 ili 29?) u Zlarinu pao snijeg, brat i njegov čopor dječaka umataju kamenčiće u snijeg i gađaju okolo po Rudini (mali trg između kuće Bacigin, koja ima podrum) i škole. Probudim se, a gdje je Lili? Ostala u podrumu (gdje nema ni bačava ni vre- ća) Brzo tražim veliki ključ sa čavla na zidu. Silazim kamenim stubištem terasice, oprezno da ne pokliznem, a odozdo već čujem mijaukanje. Smrzavala se Lili. Po- nijeh je gore, ispod kaputa, na prsima. A dječaci me gađaju sniježnim kamenicama. Unesoh je i stavih kraj kamina (ognjišta gdje baka puše u oganj, a ima gore i crni fumar (dimnjak) 2. Mačak Miki, star, žutobijel, dječaka Borisa ljubimac, u Kukljici na otoku Ugljanu gdje dođoh ljetovati god. 1967. s mužem Ljubenom nakon udaje u Sofiji. Ribarska kuća na obali, pod u sobi star, pun rupa: u podrumu je Miki! Srećom, imala sam tetrapak s mlijekom. Sipala sam ga kroz rupu.“ 31 Usporedne biografske linije mačje braće, čiji se životi razdvajaju nakon Džingis- kanova odlaska u svijet, dijele dodirne točke s osobnim životnim putem njihove stvarateljice. Osim„zajedničkog“ rodnog mjesta, Vesna Parun doista je jedno vrije- me živjela s mačkama, no jedan joj je mladi crni mužjak nestao, a sudbine dviju ma- čaka koje je u Zagreb dovela vlakom prve klase iz Beograda ostale su neizvjesne. 32 29 OAFVP, k. 59. 30 OAFVP, k. 55., Omot 1: Četvrta teka s autobiografskim zapisima (21. 9. [2004.], iza podneva). Autograf, ispisan plavom kemijskom olovkom. 31 Usp. također odlomak zapisa (kombinacija strojopisa i autografa) nastao prilikom beogradskog izdanja autoričine dječje knjige Karneval u Kukljici : „Ako se jednom zgodom nađete u Kukljici, pitajte ondje pred bilo kojommalom kućom uz more, za ostarjelog mačka Mikija, dječaka Borisa i njegovu baku – koje možda više nema – ali u mojim stihovima živjet će uvijek kao dobrodušna i veoma svima bliska baba Pim-Bako. U njenom liku živi za mene i pun priča osmijeh moje bake iz dalekih dana mog djetinjstva i [nečitko] sjećanje na moju majku, koja me je nadahnula da stvorim lik babe Pim-Bako i sve ostale u ‘Sedmoglavim knjigama’, a rodila me je na samom rtu Zlarinu, na Bučini, odakle su Džingiskan i Miki Trasi krenuli u bijeli svijet.“, OAFVP, k. 6. 32 Uz strojopis pjesme Nestao Džingiskan koja počinje stihovima: „Nestao mi je/mačak Džingis- kan, / glavni junak/najnovije knjige“ rukom je dodala: „Ovaj sam natpis bila objesila izvana na vrata zgrade. Oko Uskrsa, god. 1968.? Ovo sam napisala kad mi je crni mačak – još mlad, mačić – nestao. Nisu mi ga donijela djeca, ali ga nađoh u nečijoj drvarnici, skutrena i preplašena. Bila sam presretna. No kada je idući put opet nestao, nije mu više bilo ni traga ni mijauka. Vesna Pa- run, u lipnju 2000.“, OAFVP, k. 19. Iz intervjua s Anitom Kolesar doznajemo:„Imala sam crnog Džingiskana, izgubio se. Pretražila sam [nečitko] sve drvarnice u Stud. Gradu, lijepila na vrata oglase u stihovima. Nestao je u nepovrat. Imala sam prije toga u Beogradu na jednom tavanu