Nova Istra

91 Ana BATINIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN U hrvatskoj književnoj historiografiji Vesni Parun pripada ovjereno mjesto ista- knute poetese, feljtonistice te autorice polemičkih i autobiografskih proznih zapi- sa. Rijetki su, međutim, književni povjesničari koji u svojim književnopovijesnim sintezama posvećuju pozornost (i) njezinu bogatom opusu za dječju publiku, 1 što ne začuđuje s obzirom na uglavnom maćehinski, pa i ignorantski odnos hrvatske književne povjesnice prema dječjoj i adolescentskoj književnosti, koji se polako„po- pravlja“ tek u novije vrijeme, zahvaljujući znanstvenom pristupu povjesničarâ dječje književnosti u istraživanju toga korpusa. No, ni temeljne sinteze i pregledi hrvatske dječje književnosti nisu se zapravo detaljnije pozabavili autoričnim knjigama za djecu. Iz nekih je književnopovijesnih djela izostala, doduše, iz tehničkih razlo- ga – bilo zbog kronološkog, žanrovskog ili tematskog određenja, tj. ograničenja istraživačkog korpusa (npr. Zalar, 2 Crnković, 3 Hranjec, 4 Majhut 5 ), iako bi se moglo očekivati da Hranjec barem spomene Mačka Džingiskana i Mikija Trasija , primje- rice, u poglavlju o animalističkom romanu ili da ćemo djelo zateći u Skokovoj an- tologiji hrvatskoga dječjeg romana. 6 U knjizi Kraći ljudi Dubravke Zima navedeni je roman okarakteriziran kao„romaneskni eksperiment“ i„osamljen primjer dječjeg romana u stihovima u hrvatskoj dječjoj književnosti“, 7 a u Uvodu u dječju književ- nost , koji potpisuju Hameršak i Zima, naveden je kao primjer ne-proznog oblika dječjeg romana. 8 Idrizović, pak, daje opširniju analizu autoričinih dječjih djela, ali im, kao i Hranjec, 9 odriče vrhunsku umjetničku kvalitetu, smatrajući da ostaju u 1 Kao iznimku ističemo autoričin portret u sintezi Dubravka Jelčića, koji ga je, u odnosu na prvo izdanje svoje Povijesti (1997.), u drugome, proširenom izdanju dopunio upravo podatkom o njezinu stvaralaštvu za djecu! V. Dubravko Jelčić: Povijest hrvatske književnosti , Naklada Pavičić, Zagreb, 2 2004., str. 449-450. S druge strane, Frangeš i Prosperov Novak na njezin se dječji opus uopće ne osvrću, osim što Frangeš autoricu tek spominje u kontekstu dječjeg stvaranja Ivane Brlić-Mažuranić (str. 403). Usp. Ivo Frangeš: Povijest hrvatske književnosti , Nakladni zavod Ma- tice hrvatske – Cankarjeva založba, Zagreb – Ljubljana, 1987., str. 387-389, 503 i Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti , sv. III., Marjan tisak, 2004., str. 163-167. 2 Ivo Zalar: Dječji roman u hrvatskoj književnosti , Školska knjiga, Zagreb, 1978., 2 1983. 3 Milan Crnković – Dubravka Težak: Povijest hrvatske dječje književnosti od početaka do 1955. godine , Znanje, Zagreb, 2002. 4 Stjepan Hranjec: Hrvatski dječji roman , Znanje, Zagreb, 1998. Parunova nije uvrštena ni u nje- gove Dječje hrvatske klasike , Školska knjiga, Zagreb, 2004. 5 Berislav Majhut: Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945. , FF press, Zagreb, 2005. 6 Joža Skok (prir.): Prozori djetinjstva , I i II, Naša djeca, Zagreb, 1991. 7 Dubravka Zima: Kraći ljudi. Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu , Školska knjiga, Zagreb, 2011., str. 13, 208. 8 Marijana Hameršak – Dubravka Zima: Uvod u dječju književnost , Leykam international, Za- greb, 2015., str. 200-201. 9 Stjepan Hranjec: Pregled hrvatske dječje književnosti , Školska knjiga, Zagreb, 2006., str. 163-164.