Nova Istra

87 Miron BIAŁOSZEWSKI NOVI PRIJEVODI U toj smo zgradi, gdje se održavala licitacija sa stolcima, ili u onoj nasuprot, ali u svakom slučaju u tom slijepom crijevu Żelazne, 1943. godine organizirali jednu od tzv. večernjica. Sven, Halina, Irena, Staszek i ja. Kod nekoga tko je ondje živio. Domoljubno-književnu večer s kazališnom predstavom. Sven je glumio; tumačio je tada ulogu Nicka, a ja sam, prema njegovu shvaćanju prava statista, igrao kralja. Od silnog straha, odrvenjelosti, ukočen sam sjedio i samo izgovarao svoj tekst. Moj poznanik s ilegalnog sveučilišta, Wojtek, koji je također poginuo u ustanku, na Żoliborzu, rekao mi je da mu se jako svidjela moja uloga. Ispričao sam mu pravi razlog takve moje izvedbe. – Nema veze, bilo je jako lijepo. Sjećam se da smo igrali dio iz Svadbe Wyspiańskog. Sven je glumio Stańczyka, u državnoj zastavi koju je nehajno prenio u školskoj torbi ili u zavežljaju. Otac je na svoju ruku vodio razne neobične poslove. Jednom je s Kercelaka došao na Leszno, uspeo se na četvrti kat s košarom punom krumpira. Trulih. Smrznutih. Ali i u takvom su stanju bili neprocjenjivi. Nanka, Otac,Mama i Sabina sjećali su se još iz prošlog rata da se od smrznutih krumpira mogu napraviti valjušci. Napravili su ih i nisu bili loši. Jednom je na nekoj takvoj licitaciji Otac kupio hladnjak. Mama i Stefa su se cijelo vrijeme čudile, što će im, jer nije radio. Drugom je prilikom išao Chłodnom s kaputom punim malih rakova. Samo tako ih je nosio. U krilu. Voda je curila na sve strane. Reče Mami da spravi od njih odreske. Mama ih je napravila. Ali koliko ih je pobjeglo! Po svim prozorskim daskama. A tada smo imali četiri prozora. Jednom, bilo je to na Badnjak ‘42. ili ‘43.; uvečer se otvaraju vrata, ulazi Otac i unosi božićno drvce. Mama se nije mogla načuditi. Ja također. Otac reče da to nije ništa. Trebalo ga je ukrasiti. Počeo sam. Bilo je nadrealno stavljati ukrase na to božićno drvce. Taj bor za mene nije bio obično drvo. Bilo je to kao da sam ukrašavao bor u Otwocku. Tada mi je izgledalo da to nema nikakve veze s božić- nom jelkom. Bila je sasvim drugačije teksture. Nije uopće mirisala kao jelka. Niti je imala bodlje. Očeve ideje podrazumijevale su iskorištavanje pokojnika, primjer čega sam već naveo. Ali bilo ih je više. Uzimali smo pekmez, kruh i razna jela na točkice, vjero- jatno četvorice mrtvaca. Bili su nam to rođaci. Ali tada su se radile takve stvari. Što se sve onda nije radilo? Da još malo pojasnim pitanje Stefe. Stanovala bi kod nas do kraja, ali jednog dana, ujesen 1944., vraćam se iz grada, aMama mi je (Tada je za žene šila haljine da bismo imali od čega živjeti. Zapravo ih je prepravljala; bili su to prepravci prepra- vaka, tzv. krpice, a ako je neka poželjela krzneni zimski kaput ili bundu, dobila bi zeca. Znale su da će se olinjati, kao mačke ujesen, ali što su mogle.) – koja je šivala i za našu pazikuću – rekla još na vratima: