Nova Istra

86 NOVI PRIJEVODI Miron BIAŁOSZEWSKI prije bio geto. Zid geta stajao je poprijeko Chłodne, između Wrone i Towarove. Geto su smanjili; neprestano se smanjivao, stoga je ondje bilo mnogo praznih sta- nova. Otac se pobrinuo za to: Chłodna 40, s time da ti stanovi nisu bili uništeni. Neki su imali lijep pogled, a posred naše kuhinje ležalo je osušeno govno, ljudsko, razumije se, i upravo je u toj kuhinji živjela Stefa, skrivajući se iza zelene zavjese kad bi netko svratio k nama. No, kasnije se često pokazivala jer je neke od poznanika ili članova obitelji poznavala, imala je povjerenje u njih. Uostalom, malo tko je za nju znao. – Otkud vi ovdje?... – i sretni se zagrlismo, vičemo, čudimo se, kakva slučajnost! Ja sam vjerojatno bio najviše iznenađen. – Babu Stefa, tako nešto... Otkud ste za- pravo došli? – Ah, to je bilo... Stolac na kojem je sjedila Stefa također je ostao od Židova, samo ne iz ove kuće, nego iz zgrade koja je vjerojatno preživjela do današnjih dana, u izvornom stanju ili obnovljena, u tzv. slijepom crijevu, doslovce slijepom, od Żelazne odmah prema Chłodnoj na lijevoj strani, onoj pored Visle. Ondje su se održavale licitacije. Na- mještaja koji je ostao nakon što su iselili Židove. Otac je upao u kuću, k nama. Do- viknuo mi je neka pođem s njim. Uto je kod mene bio Sven, pa nas je pratio društva radi. Iako ja nisam želio onamo ići. Ali bilo je teško odbiti, zbog Oca. U veži te lici- tacijske zgrade bili su nagomilani štandovi. Sa starudijom. Vladala je vreva. Otac je dovukao nekoliko stolaca, svaki iz drugog sela, s time da je svaki bio svoje težine i veličine, no odnijeli smo ih u Chłodnu 40. I tako je Otac 1942. doveo Stefu k nama, tobože na dva – tri dana, a ostala je dvije godine. Papire joj je napravio na ime Zosie Romanowske. (...) Stefa je, dakle, imala propusnicu na Zosino ime; bila je malo starija od nje, ali je ionako bila svijetle puti. Nije bila toliko riđa, koliko je ostavljala riđ dojam, nimalo nalik Židovkama, samo što to Nijemci, nasreću, nisu znali, tim više što je Stefa bila vrlo hrabra i drska. Čim bi ugledala Nijemce na cesti – šetala se raznim putovima, iz Służewieca dolje na Wilanów ili na Augustovu, s tzv. sitnom robom, jako sitnom, sa zihericama, češkim nakitom, ne bi li imala od čega živjeti i malo novca za crne dane – dakle, kad bi ugledala Nijemce, sama bi im prilazila, s pitanjem: „Wie spät ist’s?“, a uvijek bi se vraćala tramvajem, na platformi Nur für Deutsche . Jednom mi je, kad smo se sreli u gradu i zajedno se vraćali, rekla: „Pođite sa mnom, održat ćemo pokaznu lekciju.“ I odista, ne samo da se sjela u odjeljak Nur für Deutsche , nego se progurala do prednje strane kola, ograđene lancem od ostalog dijela tramvaja, gdje je bila gužva, stiska, a ja sam je pratio, pomalo glupavo stajao. Ona je sjedila i stala se kao prepirati s nekom folksdojčerkom da je prestane gurati. Otac je, dakle, nakon što je doveo Stefu, donio i stolce. Dvije židovske stvari, koje su se nakon kratkog razdoblja razdvojenosti ponovno susrele.