Nova Istra

85 Miron BIAŁOSZEWSKI NOVI PRIJEVODI – I zapalili su cijelu ulicu... – Koju? – pitam. – Pa Krakowsko Przedmieście – odgovorio je tužno. Sjećam se da sam se začudio što je, kao prvo, netko ulicu zvao tim imenom i, kao drugo, da je tog staroga gospodina to toliko pogodilo. Sada me to više ne začuđuje. Nakon bombardiranja izišli smo. Zvali su nas do susjedne barikade, prije same Żelazne. Muškarci. Potrčao sam. Dijelili su lopate i pijuke. Za kamene kocke i plo- če. Uostalom, dio je rovova već bio iskopan. Prvi sam put vidio takav splet cijevi i vodova. Upozorili su nas da kopamo oprezno. Na četvrtom uglu Żelazne prevrnuli su kiosk s cigaretama; smetao im je, a cigarete su se prosule po ulici. Jedan ih je tip stao kupiti. – E, gospodine, u takvom trenutku! – i ostali su se stali izderavati na njega. Po- sramio se i prestao, nastavio je dalje s nama kopati. Odjednom su iz stražarnice na tačkama iznijeli trupla Nijemaca. Napola svučene. I bose. Vire im zelena stopala. Gola. Jednom ili dvojici Nijemaca na tačkama ispala su crijeva. Bilo ih je po neko- liko na jednim tačkama. Trebalo ih je sahraniti. Na trgu ispred crkve sv. Borromea. Bez križa. I označiti krug u zemlji. Uzeli su me za ispomoć. Sramim se odbiti. Ali u sebi u tom trenutku molim jedan napad, da avioni to naprave umjesto mene. I, evo ga. Dolijeću velikom brzinom. I bacaju bombe! Ljudi u panici odbacuju tačke, leše- vi Nijemaca lete u rovove, iskope, odbijaju se od zidova, mreže i ostaju tamo negdje duboko ležati. S time da su ih neki smjesta izvukli, ali to su već bili drugi. Nakon bombardiranja. Ja sam pobjegao od svega podalje od dviju zgrada. Zatim sam se vratio do Irene. Odlučili smo se razići. Ipak se moramo vratiti svojim majkama. Irena ostaje ovdje, u svom stanu. Ja moram ići kući, u Chłodnu 40. Staszek se vraća svojima. U Siennu 17. (...) Rastajemo se između Walica i Żelazne. Hitam prema Żelaznoj. Gomila ljudi, stvari, ruševina, promjena, pomutnje. Gužva. Bježanje. Snajperi. Sjećam se sljede- ćeg prizora. Iz Chłodne u Żelaznu pored arkada, kroz one razne zavijutke u koloni prilazi nekolicina izviđača, vjerojatno u zelenim odorama. S bocama s benzinom. Skreću u Żelaznu. Lijepo je vrijeme. Subota je. Sunce prži. Ulazim u kuću, Mama je doma. A pored Mame: – Babu Stefa! – odista je sjedila na stolcu. U velikoj sobi. Iznenadio sam se.Tako sam je zvao jer sam upravo bio čitao Rabindranatha Tagorea, u kojeg se pojavljuje lik gospodina Babua. Stefa – Židovka – bila je naša podstanarka do jeseni 1944. Gotovo je bila dio obitelji. Prije toga živjela je kod očeve druge žene (nevjenčane, Zoche), u Chmielnoj 32, sa Zochom, mojim Ocem i Halinom. Ali ne znam je li postojao neki drugi razlog ili su se jednostavno posvađali, tako da je stigla jednog dana 1942. ili kad smo dobili taj stan u Chłodnoj, koji je bio židovski jer je ondje