Nova Istra

82 NOVI PRIJEVODI Miron BIAŁOSZEWSKI te da smo ondje na odmorištu između četvrtoga i petoga kata. I da se počinjemo rušiti s tim katovima. Potom sam smjesta pomislio da je to vjerojatno nemoguće. No, kako to izgleda u stvarnosti?... Što se dogodilo 2. kolovoza 1944.? Na zapadu je od travnja trajala saveznička ofenziva kroz Francusku, Belgiju, Nizozemsku. I Italiju. Ruska je vojska čekala na Visli. Varšava je ušla u drugi dan ustanka. Probudila nas je tutnjava. Padala je kiša. Ljudi su se počeli organizirati. Blokovi. Dežurstva. Kopanja u podrumima. Pro- bijanje podzemnih prolaza. Po cijele noći. Barikade. Isprva su ljudi mislili da ih tre- ba raditi od svega, poput one od dasaka iz pilane i kolica na Ogrodowoj. (Cijela je Ogrodowa – imali smo pogled na nju – bila u poljskim zastavama – bio je to neobi- čan praznik!) Okupljanja i sastanci u dvorištima. Određivanje tko će što raditi. Još su izlazile ilegalne novine. Ustaničke. Posvuda ustanici. Ukazuju se. U njemačkim odorama – što ih je dopalo: šljemovi, čizme, s bilo čime u rukama – bilo je dobro sve iz čega se moglo pucati. Bacili smo pogled na Chłodnu. Bila je istina: utvrdila se linija bojišnice. U cijeloj Varšavi. Iz grada. Ili, točnije, više linija bojišnice. Još prve noći. A danju bi se stale pomicati, o čemu su izvješćivale novine. Čula se tutnjava. Posvuda. Topovska. Bombe. Puškaranja. Možda s bojišnice? One prave, njemačko- ruske. Negdje iz pravca Modlina približavala se Varšavi (naša velika nada). SWole još nisu pristizale loše vijesti. Ali Chłodna je bila u teškom položaju. Tobože je bila u našim rukama. Vjerojatno još onda sa zastavama. Ali na uglu Walica i Chłodne bila je stražarnica. Na uglu Żelazne i Chłodne – druga – to je bila ona kuća sa stupovima. Stražarnica je značila da je cijela zgrada bila u njemačkim rukama, a to je značilo – paljba s katova (njih pet). Iz strojnica. Granate. Svako malo pucnjevi s krova, iza dimnjaka; netko je ranjen, netko ubijen. Pucali su skriveni vojnici. – Snajperisti – pričalo se. Trčali bi za njima, tražili ih, i ništa. Pucali su iz naših zgrada. Potom bi ih uhvatili. Ali bilo ih je previše. Neprestano. Do kraja. Navodno su išli za nadirućim tenkovima i uskakivali u veže. Kanonade njemačkih topova s Wole, iz pravca Dworzeca Towarova ili s pruge, iz oklopnog vlaka, iz pravca Saskog vrta. Zrakoplovi su prelijetali i bacali bombe. Svako malo. Često. Gotovo svakih pola sata. I češće. I tenkovi. Iz pravca Hale Mirowskie. I sWole. Htjeli su osvojiti ili očistiti trasu. Chłodnom. Prve barikade – provizorne – drvene – bile su bezvrijed- ne. Tenkovi su prelazili preko njih kao od šale. Tanad bi ih smjesta zapalila. Sjećam se kako su iz zgrade na drugom uglu Chłodne i Żelazne, one nasuprot stražarnice, s drugog kata bacali stolove, stolce, ormare na ulicu, a ljudi su ih na licu mjesta hvatali i nosili na barikadu. I smjesta bi tenkovi prešli preko nje. Stoga su ljudi počeli vaditi komade iz pločnika, kaldrmu s ulice. Imali su poseb- ne alatke za to.Tramvajci su za ustanak priredili krampove i željezne lopate. Dijelili su ih ljudima. I njima su razbijali kaldrmu, podizali ploče, razbijali tvrdu zemlju.