Nova Istra

81 Miron BIAŁOSZEWSKI NOVI PRIJEVODI grada.) Dakle, išli smo prema Ireni. Bilo je to malo prije pet sati. Razgovaramo, iznenada nas prekida pucnjava. Potom se moglo čuti nešto poput teškog oružja. Čuli smo topove. I, uopće, moglo se čuti sva- kojakih stvari. Sve dok netko nije kriknuo: – Huraaa... – Ustanak – smjesta smo rekli, poput svih u Var- šavi. Čudno. Ta se riječ prije toga nije koristila u živo- tu. Jedino u povijesti, u knjigama. I dalje je odisala dosadom. A ovdje odjednom... evo ga, i to s velikim „huraaa“ i gomilom uz tresku. Taj „huraaa“ i treska značili su osvajanje Sąda iz smjera Ogrodowe. Ki- šilo je. Pazili smo na sve što smo mogli vidjeti. Ire- nini su prozori gledali na drugo dvorište s crvenim zidićem na kraju, i iza tog zidića sve do Ogrodowe prolazilo je još jedno dvorište, s pilanom, drvarnicom, hrpom dasaka i kolicima. Gledamo, a ondje netko, vjerojatno u njemačkoj maskir- noj odori, s kapom i petokrakom, s vrpcom oko ruke, preskače taj crveni zidić iz onoga dvorišta u naše. Skočio je na našu kantu za smeće s poklopcem. S poklopca na stolić. Sa stolića na asfalt. – Prvi ustanik! – poviknusmo. – Znaš, Mirone, ja bih mu se podala – rekla mi je Irena u zanosu kroz zavjesu. Odmah potom iz Ogrodowe u ono dvorište upali su ljudi i stali bacati kolica i daske na barikadu. Zatim smo – sjećam se – nakon što je Staszek skuhao tjesteninu, a mi je pojeli, nešto kartali te prelistali Rabelaiseova Gargantuu (bio je to moj prvi susret s njime). I otišli smo na spavanje. Nije bilo mira. Cijelo vrijeme. Samo što su zakratko utih- nuli oni veći kalibri, koje smo kasnije vrlo dobro upoznali. Irena je otišla spavati u svoju sobu. A ja sam sa Staszekom legao u krevet njezine mame, koja se, jasno, nije vratila iz grada. Kiša je i dalje padala. Sitna. Bilo je hladno. Moglo se čuti štektanje pušaka. Bliže i dalje serije. I šareni vatromet. Opetovano. Po nebu. Uz to smo vje- rojatno i usnuli. Prvi sam put u životu za bombardiranja čuo 1935. godine, kada su talijanski fa- šisti napali Abesiniju. Kod nas je bila šepava Manja sa slušalicama na ušima, slušala je radio i iznenada objavila: – Bombardiraju Adis Abebu. Zamislio sam kuću uWronskoj, od tete Natke, ne znam zašto baš tu, i peti kat Prvo izdanje, 1970.