Nova Istra

79 Miron BIAŁOSZEWSKI (1922. – 1983.) USPOMENE IZ VARŠAVSKOGA USTANKA Utorak, 1. kolovoza 1944. godine, bio je tmuran, kišan, ne odveć topao dan. U podne sam vjerojatno išao Chłodnom ulicom (tada je to bila moja ulica, stanovao sam na broju 40) i sjećam se da je bilo mnogo tramvaja, automobila, ljudi i da sam odmah nakon izlaska na uglu Żelazne postao svjestan datuma – 1. kolovoza – i vjerojatno sam pomislio: „1. kolovoza – praznik suncokreta.“ – Samo se sjećam da sam bio okrenut od Chłodne prema Kercelaku 1 . A kakve sad veze imaju suncokreti sa svime? Tada cva- tu, čak i venu jer im je prošlo vrijeme... I to što sam tada bio jako naivan i senti- mentalan, neiskvaren, uslijed čega je i vrijeme bilo naivno, netaknuto, na neki način bezbrižno, ilegalno, ratno... Dakle, – ali te žute boje moralo je u nečemu biti – npr. u svjetlu sunca koje se kroz to ružno vrijeme probijalo (i ipak se uspjelo probiti) na crvene tramvaje, kakvi već jesu u Varšavi. Bit ću iskren prisjećajući se ondašnjeg sebe, možda ću mjestimice zabrazditi u pojedinosti, ali bit će to prava istina. Sada imam četrdeset pet godina, nakon te dvadeset tri godine, ležim na kauču, cio, živ, slobodan, dobrog zdravlja i raspolože- nja, listopadna je noć, 1967. je godina, Varšava opet ima milijun i tristo tisuća sta- novnika. Imao sam sedamnaest godina kada sam legao u krevet i prvi put u životu čuo topovsku paljbu. Bila je to bojišnica. I bilo je to vjerojatno 2. rujna 1939. Imao sam pravo što sam se tada prestrašio. Pet godina kasnije – tako dobro znani nam „Nijemci“ hodali su po ulicama u odorama. (Koristim se izrazom „Nijemci“, i ne samo na ovome mjestu, da ne ispadne od- više umjetno. Isto kao što su vlasovce često držali Ukrajincima. Znali smo da nisu 1 Trg u Varšavi na kojemu se od 1867. do 1944. nalazio najveći varšavski sajam.