Nova Istra

77 Laura MARCHIG NOVI PRIJEVODI „Giuvanin“, mijaukala je djevojka,„molimVas, dopustite da objasnim.“ „Ja sam taj koji tebi objasniti da ovo ne biti dobro“, rekao je stari, „bolje biti na svome mjestu, ali ti si bukva, šta mogu!“ I, iznenada mijenjajući držanje, naredio: „Hajde, sjesti ovamo, na rub kreveta!“ Njegovateljica nije čekala da ponovi. Gotovo je poletjela da sjedne pored staroga čiji je gornji dio tijela bio naslonjen na jastuke. U rukama je držao knjigu o vrtla- renju i skinuo naočale za dalekovidnost.„Dakle?“ Upitao je.„Dakle, htjela sam reći da mi je žao“, počela je djevojka. „Bila sam uporna, neodgojena! Samo što biti tako dugo vremena blizu Vas, netko može osjetiti i naklonost. Pomislila sam: ja sam sama, Giuvanin je sam, ne bi bilo ni toliko pogrešno da si pravimo društvo!“ Giuvanin je malo pomaknuo usne, istaknuvši nešto kao kiseli smiješak. Dignuo je jednu od onih gustih sivih obrva i rekao: „Pa onda, pravi mi društvo. Pokaži mi kako ćeš mi praviti društvo.“ To rekavši, spustio je hlače pidžame, uhvatio ju za vrat objema rukama i gurnuo joj glavu dolje, prema preponama. Njegovateljica je osjećala gnušanje i određeni strah. Ruke koje su joj pritiskale glavu činile su se željeznima. Zapravo ju je prisiljavao i sad više nije znala kako bi se mogla povući. Otvorila je usta, onda ih je zatvorila i progutala. Udahnula je duboko, jednom, dvaput. Rekla si je: „Ok, što se mora, mora se.“ I opet je otvorila usta. Ovoga puta usne su bile zaokruženije, spremnije. Izvukla je jezik. Počela ga je micati polako, veoma se brinući za stari ud i nemalo se čudeći kako tako star čovjek može odgovarati na njezine izazove s takvim zanosom. Upotpunila je odnos pro- gutavši što je trebalo progutati. Podignula je pogled i otkrila da je stari gleda iskosa, zadihan, izvlačeći zadovoljni poluosmijeh koji je njegovu zgužvanom licu davao izgled maske, izbezumljene od previše popijena vina na karnevalskoj zabavi. Pro- muklim joj je glasom promrmljao: „Poslije ja moram, apsolutno moram, moram, poslije moram, moram, moram, moram to napraviti!“ Rekavši to, obuhvatio joj je prstima vrat, stežući snažno. Njegove su se ruke činile strašnim i nemilosrdnim škripcem. Njegovateljica se iznenadila. Nikad ne bi ni pomislila da bi starac, iako je za svoje godine sačuvao priličnu okretnost, mogao imati takvu snagu u šakama. Zamlatarala je rukama, očajnički pokušavajući doći do kisika, razjapila usta neko- liko puta kao riba i onda se umirila. Pred očima je vidjela samo veliku, beskrajnu i konačnu boju crne noći. „Tupava glupačo slavenska!“ Mislio je starac. A upozorio ju je, ali ona ništa, tvr- doglava, bukva! I sad je bez njegovateljice i morat će se snalaziti, sam će se morati brinuti o sebi, barem dok mu ne uspije pronaći drugu djevojku koja bi bila spremna doći u njegovu kuću u službu, u zamjenu za stan, hranu i tisuću neoporezivih eura. Trebalo je pričekati da se spusti magla kako bi krenuo na posao i zakopao tijelo