Nova Istra

75 Laura MARCHIG NOVI PRIJEVODI što se činilo da ide u dubinu. Htjela je nastaviti kopati da vidi o čemu je riječ, ali je uto začula starca koji je histerično i otrovno zaurlao: „Odmah otići odatle! Jebem mu mater! Nitko ne dirati moj vrt osim mene! Jasno? Nitko ne dirati moje ruže. Jasno? Dovoljno pobrati jabuke za umijesiti krostatu od jabuka, a za drugo vrt ne dirati. Jasnooo?!“. Jeka onoga „jasnooo“ odzvanjala je svuda uokolo, doprijevši do glavne mjesne crkve, općine, gostionice„Tri ladonje“ i dječjeg vrtića. Ali iznenada se spustila tako gusta magla da nijedan stanovnik iz mjesta, iako je možda čuo krik, nije uspio odrediti odakle dolazi. Njegovateljica je od toga dana ostavila vrt na miru te se vratila pečenju kolača i miješenju kruha velikim pokretima ruku i bokova, na radost Giuvanina koji bi dolazio sjesti u kuhinju i ostajao buljiti bjesomučnim i požudnim očima, s trakom sline koja mu se cijedila iz usta, i ništa nije govorio. U prošlosti je Giuvanin bio vlasnik mehaničke radionice i uvijek je znao domi- šljato ulagati svoj novac. Desetljećima je pazio zarađivati više od onoga koliko troši i tako je sada, u mirovini, imao pristojan iznos u banci i nekoliko nekretnina. Umje- stu su se pitali kome će ići toliki novac, pa i zato što se znalo da s bratom, jedinim rodom, godinama ne razgovara. Zapravo, Giuvanin nikad nije napisao oporuku jer je bio uvjeren da mora zauvijek živjeti. Da mu je samo na um palo da je brat mogao postati nasljednikom njegova imetka, bio bi požurio skupiti sav novac kako bi nji- me napravio lomaču potpaljenu suhim lišćem i pljesnivim korovom. Njegovateljica je znala da testamenta nema. Jednoga dana, dok je kupovala u samoposluzi, pribli- žio joj se sredovječni gospodin koji se predstavio i rekao da je čuveni Giuvaninov brat. „Gospođice“, rekao joj je, koristeći se kao i svi drugi glagolima u infinitivu, „moj brat ne biti dobar čovjek. Kad ja zaručiti onu koja danas biti moja supruga, razumijete li što znači riječ supruga? Dakle, kad ja tek zaručiti svoju ženu, uhvatiti njega iza radionice kako s prisilom raditi neke stvari: stiskati za vrat i probati da mu radi... vi razumjeti, zar ne?“ Njegovateljica je dala znak glavom da razumije.„Paziti, gospođice, ono vrag s repom. Ništa novci za vas, niti misliti. Iskoristiti i potjerati, nestati kako i druge!“ Premda uzdrmana onim susretom, njegovateljica je bila sigurna da je starčev brat želi zastrašiti jer je u njoj vidio prijetnju, prepreku između sebe i nasljedstva. „Budi mirna“, rekla si je kako je običavala u teškim trenucima,„samo smireno. Uvi- jek si bila bistra. Diplomirala si od šale. Dakle, šuti i pokušaj iskoristiti priliku.“ Sad je trenutak, pomislila je, mora djelovati i brzo rješavati stvari: trebalo je staroga uvjeriti neka joj oporučno sve ostavi. Malo se toga moglo smisliti, zna se što je tre- balo učiniti: trebalo ga je saletjeti, dati mu da osjeti nešto od one opijenosti kakvu zacijelo godinama nije osjetio. Odlučila je, dakle, krenuti. Idućeg dana evo ih opet u