Nova Istra

71 Lojze KOVAČIČ NOVI PRIJEVODI onaj neobični crni most između bedara, tako da sam dahtao poput mijeha... Pazio sam jedino na to da je ne pogledam u staro, sivo lice... da odvraćam oči od njezina naručja, ali glava mi se naprosto sama od sebe okretala prema tomu mjestu... To su bile žene jedino za krevet ili zahod... Došlo mi je da joj prebacim suknju preko glave... da postanem surov, uhvatim je za kosu i protresem njeno tijelo kao krušku... da se nadišem njenih različitih mirisa, razgolitim veliku, poskočnu guzicu koja se pomicala sve bliže tlu... Kao onoj babuskari, kad sam krao krumpir na njivi pored aerodroma... Mislili smo da je ondje krumpirište dovoljno udaljeno i sigurno, kad ono, iz šumice dojaše seljak na konju... Svi su zbrisali... Zakasnio sam, ostao sam posve sâm, u vreći sam imao svega pet gomolja... trčao sam poput slijepca naokolo po sporednim puteljcima oko aerodroma i zalutao... Dospio sam napokon do neke nakrivljene kolibe koja je stajala na osami, u grmlju... i ugledao iza živice debelu ženu u kombineu. Sjedila je među smećem i crvljivim grahom te uvlačila konac u iglu. Lice joj je bilo poput vimena, bez očiju, nosa, usta, čak i bez kose... Nije uspjela uvući konac u iglu. Češala se po nogama, ispod trbuha, gdje se crnio dlakavi kotao, po dojkama koje su se napinjale poput planeta... Bila je slična mlinarici iz bajke, Luciferovoj mami kod koje je zalutao gladan mladić... Da bi ostao kod nje i ljubio je, dočarala mu je svakog dana bogato prostrt stol s različitim vrstama najpoznatijih jela i pića... Bio sam smjesta spreman živjeti s tom babuskarom, kao što čovjek živi noću u snovima... Milovao bih je, ljubio, noć i dan ležao bih uz njezino debelo tijelo u krevetu... I jeo bih, jeo, jeo!... Pimpekom mi prolazili slatki srsi... pomislio sam kako ga guram u sivu šumu, u čudna usta ispod trbuha, kao u tijesto... Nisam se mogao pomaknuti od živice, uguravao ga i vadio, kao da sam s njom ispod perine, sve dok nisam osjetio nekakvo svršavanje te mi je laknulo. Sve sam žene mogao sebi predočavati na taj način, osim Enricove mame. Bila je previše čista, lijepa, jasna, da bih je mogao zamisliti bez haljine... S golim dojkama, guzicom, trbuhom!... Njeno lice imalo je nadasve bijelu put. A tek kosa, koja joj je sa svake strane padala u kovrčama, poput violinskog ključa. Naušnice u uhu bacale su joj po vratu i licu ljubičasti odbljesak... Njene duge, lijepe ruke nisammogao sebi predočavati drugačije nego u majčinskom milovanju... ni njena blijeda usta koja nisu bila četverokutno našminkana, kao kod ostalih žena... uopće se nije uljepša- vala... da bi ljubila njima išta drugo osim lice i čelo... nije htjela ni da njene krupne, gotovo samotne crne oči na duguljastom licu postanu upadljive, hladne, neprija- teljske... Iz njene sobe nije se nikad čula škripa kreveta, kao gore, kod Permetovih, ili iz kolibe za šabesu... Kad bi na sebi imala bluzu s dubokim izrezom, nisam ni u mislima bio u stanju skinuti joj prslučić i vidjeti nešto više; dok bi sjedila, nisam nijednom krišom pogledao njena koljena... Posvuda je bila jednako čista kao u licu