Nova Istra

69 Lojze KOVAČIČ NOVI PRIJEVODI previše zamršeno. To nisam mogao shvatiti.Welt, mondi, svijet! Bio je lijep! Vrt sa sjajnim kuglama, puteljcima, cvijećem, ružama, sjenicom, presvučenom ležaljkom, bazenom... šumama, poljima, i onda Sava koja je tekla po bijelom šljunku... Svijet je bio krasan! Uzdizao se u nebo kao novorođenče!... Clairi me privijala uz tijelo, kao da sam muškarac, te mi licem dodirnula rame... Zar da joj povjerujem da je samo sestra, dijete Vatija i mame, kao ja?... Nisam mogao... Pripadala je više njima, koji su neprestano bili u svađi... toj džungli, gdje su se oči gubile već u samoj blizini... gdje je pomutnja oživljavala najšarolikije načine s pomoću kojih je isključivala bilo kakav osjećaj o pravilima i umjerenosti ponavljanja... Trčao sam u šumu k dečkima i djevojčicama iz Jarša – ondje se barem nešto događalo. * * * Pored živice iza gospodareve kuće stajala je prizemnica s neožbukanom ciglom. Bila je tako loše skrpana da su cigle stršile iz zidova te bih je sam bolje zazidao... Jednog poslijepodneva, nekoliko dana poslije našeg dolaska, ugledao sam crnu raščupanu djevojčicu u crvenoj haljini, u dlaku ista kao Anka. Stajala je na drugoj strani rupe u živici i gledala me. Pokazao sam rukom na njeno međunožje i jednostavno spustio hlače. Ona je zadigla haljinu i skinula gaćice. Zbog lišća nisam baš jasno vidio njenu žemičku, niti je ona vidjela mog pimpeka... Mahnula mi je da dođem k njoj s one strane živice... Njena mama, to sam čuo, bila je nekoć kuharica na kraljevskom dvo- ru. Samo čijem? Na dvoru starog austrougarskog cara Josipa ili na dvoru mladog kralja Petra, koji se češljao na lijevu stranu kao Hitler? Uz cestu ispred njene kuće stajala je smeđa koliba, nakrivljenih prozorčića, s izvješenom pločom „Kraherle- šabesa“. U toj je kolibi živjela mlada žena koja je nosila šuštavu, široku haljinu s faltama od sirove svile. Pričalo se da je „drolja“, da u njenoj kolibi, u kojoj su se ne- koć prodavale slatke stvari, svaku večer prenoći drugi muškarac... Ispred kuharičine kuće bila je njiva s keljem i grahom. Djevojčica, slična Anki, Adrijana, već me čekala ondje... Kuća je bila čađava i krastava, kao da je štala... zemljani pod posut čikovi- ma... Remeni i motike visjeli su u hodniku na neožbukanim zidovima. Adrijana je imala jednog mlađeg i jednog starijeg brata koji je bio pekar i posjedovao novi bicikl za utrke... Crnim prstima pokazivala mi je da uđem... Nasred neožbukane sobe od cigle, posute šljakom po podu, nalazila se peć zazidana od kamena, slična bunaru, koja je imala dimnu cijev izvedenu kroz rupu na krovu. I posvuda su iz žljebova visjele zaimače, grabljice, zahrđale lopate, strugala, crne tave... A u kutu ispod pro- zorčića bez stakla nalazio se drveni krevet s velikom hrpom krpa na njemu... Stao sam i počeo razgledavati. Uvijek sam to činio zato da se što bolje priviknem. Nije me uplašilo siromaštvo, nego šupljikavost kuće. Dakle, ovdje je živjela žena koja je