Nova Istra

68 NOVI PRIJEVODI Lojze KOVAČIČ u blizini nema ljudi koji bi mu se smijali da su ga slučajno onakva zatekli. Mnogo kasnije, nekoliko tjedana poslije našeg dolaska, pošli smo na aerodrom gledati aeromiting... S nama su krenuli i stari Baloh, i Štef, i Marija... Prikrali smo se zavojima i poprečnim putovima kroz bukovu šumicu, kako ne bismo morali ku- piti ulaznice... Na travnjaku je sve bilo puno zastavica i ljudi. Zrakoplovi su stvarali akrobacije, noseći na repovima zastave... padobranci su skakali iz njih... na jedrili- cama su ispuštali golubove iz sanduka... Vati je otkrio da je ležeći na travi najpri- kladnije promatrati kako avioni lete, stvaraju lupinge, kako se kupole padobrana otvaraju u zraku. Od tada mi je prešlo u naviku da ležeći promatram nebo, zvijezde i oblake... A doma je opet sve bilo naopačke. Bumf! Sjeo je Vati za stol, leđima okrenut prema mami i počeo šivati krzno s metar i pol dugom niti... podizao je ruku visoko iznad glave. Rrrr! Počela je mama sva živčana ispod prozora pokretati pedale šiva- ćeg stroja... Da bi se njih dvoje zagrlilo? To nije moguće... Vati je čitavo vrijeme ga- lamio na Clairi zbog Gisele. Ali ona ga se nije bojala. Krenula bi tik pored njegova stola prema mami ili meni, kao da Vati uopće ne postoji... Clairi se posve iscrpljena vraćala iz „Elite“.... pješice, više od sat vremena, kako bi uštedjela novac koji bi u protivnom potrošila za tramvajsku kartu. Srce joj je zadavalo muke. Kucalo je već negdje sasvim blizu pazuha. Morala je prileći... Ruke je uvijek držala sprijeda dok je hodala, odnosno na grudima dok je ležala. Došlo mi je da joj, dok je onako ležala, zaokrenem ruke u zapešću, da ih ispravim... ali odustao sam od toga jer bi mi prili- jepila zaušnicu... Imala je neobičnu želju: željela se jednom do sitosti najesti dobrih jela... prije svega torti. S Vatijem bismo za ručak u parku gotovo uvijek pojeli po četvrt kruha i malo salame, tu i tamo priuštili bismo si pokoju jabuku... „Heute“, rekla mi je kad smo ostali sami,„bin ich einem älteren Herrn in Tivoli so sehr auf- geffalen, daß er mich eine Stunde angestarrt hat... aber Vati sitzte leider die ganze Zeit bei mir. Vielleicht, Bubi, werde ich einmal einen feinen älteren Mann treffen, der mich trotz Gisela heiraten wird. Dann wirst du etwas zu staunen bekommen: uns allen wird es wie durch ein Zauber gehen...“ 15 Vjerovala je da će se jednom do- goditi, da će na ovom svijetu naletjeti na muškarca s razumijevanjem, ne prestarog, ali pametnog, koji će joj sve pružati... haljine, sređen dom, putovanja, parfeme... i s kojim će lijepo živjeti, a ne onako kako žive mama i Vati... „Nur warum wurden wir auf die Welt gestellt von diesen zwei, die sich nie verstanden haben?“ 16 To je 15 „Danas sam se nekom starijem gospodinu uTivoliju toliko svidjela da je čitav sat buljio u mene... ali otac je cijelo vrijeme sjedio pokraj mene... Možda naletim jednog dana na finog starijeg čovjeka, koji će me unatoč Giseli oženiti. Onda ćeš imati što vidjeti: svima će nam ići kao po loju...“ 16 „Zašto li smo rođeni od njih dvoje koji se nikad nisu razumjeli?“