Nova Istra

67 Lojze KOVAČIČ NOVI PRIJEVODI bi polako, prekriženih ruku na leđima, daleko od kuća, daleko ispred njih... nekako postrance, nepovjerljivo, kao da hoda po krhotinama ili uzmiče pred kukcima, ili izbjegava mlake na cesti. Stopala su poskakivala, gležnjevi se savijali, tako da bi mu se poplati potresli lijevo-desno prije negoli bi opet stao na tlo... Morao sam ga do- zivati, tek bi se tada zaustavio i pričekao da dotrčim do njega. Ništa ne bi rekao. A kad bih dotrčao do njega, on bi opet krenuo dalje. Je li bio dobar ili kako je zapravo bilo s njim? Htio sam da se nešto dogodi.„Laufen wir!“ 13 , viknuo sam. Uhvatio sam ga za ruku i potrčao s njim niz cestu. Ali poslije nekoliko metara počeo se zaustav- ljati, rekao je „Laß mich los! Laß mich los,“ 14 i sjeo duboko zadihan... Pluća su mu radila poput piskutavog mijeha, na ustima mu se pojavila suha pjena... Bio je posve sijed, star kao nekakav djedica. Imao je pedeset i pet godina, kao što sam mogao izračunati, otkako sam se rodio... mama nepunih pedeset... Bila je to metuzalemska starost... daleko negdje pozadi ili negdje sprijeda u životu... Nije volio da budem previše živahan... Ako sam skakao uvis preko štapa što bi ga svaki put pomjerao naviše, on se okrenuo i gledao u stranu. Nekad bi me barem promatrao, kako sam spretan, sada ni to. Htio sam da nešto... bilo što... saznam od njega, što bi mi nužno trebalo. Nisam znao o kojoj stvari da mu postavim pitanje, koja mu je poznata, da bi mogao odgovoriti. Da, znao je nekoliko stvari o Hitleru, Staljinu, Mussoliniju, Chamberlainu, Rooseveltu... Ništa, naravno, nije znao o vojnim stvarima... o oklo- pnim vozilima, bombarderima, lovcima... o podmornicama... o različitim vrstama pušaka i automatskim pištoljima... koliki im je domet i kako valja rukovati njima... A sve je to bilo itekako važno za rat! Zato sam mu ja objasnio svojstva oružja i čekao hoće li se zagrijati. Nije ga to baš puno zanimalo... Nije ga bilo moguće obra- titi. Bio je drugačiji od ostalih. U potpunosti. Tako nizak, krhak stas nije imao nitko drugi. Bio je lijep... Ljepši nego na fotografiji s mamom, kad sjede u pletenim naslonjačima i drže između sebe debeljuškastu trogodišnju Clairi... ili na smeđoj grupnoj slici na svršetku krojačkog tečaja u Trstu, gdje u dvoranici stoji s mladim krojačima među starim debelim majstorima koji su sjedili oko malog stola s rav- nalima i kutomjerima za krojenje. Mršav, sa zaliscima, debelih brkova... Čedno, staračko lice s bradom... bio je iznenađujuće sličan patrijarsima na oltarnim slika- ma... Njegove svijetlo-zelene zjenice iza naočala, koje je popravljao koncem, živo su kolutale amo-tamo, velike, nemirne, kad bi nešto šmugnulo pored njih i odjednom bi mu podmuklo odrvenjele, kad bi se zagledao u nešto što ga je zanimalo, recimo krzno. Promatrao sam ga jer je najčešće šutio... Nekad se čak znao pozabaviti tjelo- vježbom... Skakao je raširenih ruku gore-dolje... što je bilo smiješno, kao nekakvo bježanje na licu mjesta. Pošao sam u izvidnicu svuda okolo, kako bih se uvjerio da 13 „Potrčimo!“ 14 „Ostavi me! Ostavi me!“