Nova Istra

66 NOVI PRIJEVODI Lojze KOVAČIČ o morskim bolestima. Razumio se u brodove. U njihovo manevriranje. Vidio je brod s trima jarbolima koji se sudario sa svjetionikom i doplovio bez jednog jarbola u luku... Neki parobrod, sav u inju, koji je doteglio velike ledene kocke iz Rusije. Zatim podmornice! I brze bijele torpedne čamce s podvodnim streljivom za pota- panje podmornica... Subotom bih ribao sobu. Mama bi otišla šivati na klupicu kod razminiranih stijena, kamo su, doduše, smjeli svi stanari, ali su rijetki odlazili onamo. Ponekad bi pisala Margrit ili rodbini u Neunkirchen. Ostavila bi papir na klupi i hodala okolo s rukama u haljini. Razmišljala je o rečenicama koje će još dodati pismu. Najprije je razmišljala o njima, a onda bi ih napisala. Ponekad je čak glasno izgovarala rečenice i mijenjala poredak riječi u njima... Kad je soba bila suha, prostrli bismo Gisela i ja mamin izvezen stolnjak s cvjetićima na stol i stavili na sredinu staklenku s cvijetom. Za pećnicu na štednjaku izrezao sam iz papira čipkasti stolnjačić. Iako je za pola sata moralo sve to nestati sa stola i štednjaka. Ali neko vrijeme soba je ipak bila takva, kao da je izvađena iz kutijice. Vati bi tek tu i tamo odlazio u šumu da se nadiše svježeg zraka. Najviše jedan sat jer je uvijek bio u škripcu s vremenom. Htio je da idem s njim. Ništa nije go- vorio dok sam hodao pored njega. Šutio je. Ništa nije ni ispitivao. Ja sam ga trebao ispitivati, ali nisam. Ponekad bi izmijenio riječ s radnikom koji je posipavao ce- stu ili s ponekom ženom koja je radila u vrtu. Ako smo razgovarali, onda nismo na baselskom, nego na novom, slovenskom jeziku, koji sam malo-pomalo naučio. Jednostavno se promijenio u nekog novog muškarca. Kakvog? Manje ili više do- stupna?... Nisam mogao dokučiti... Novi jezik na kojem smo pričali bio je nešto posebno. Kao nepoznata, jedva napola skuhana, još sirova hrana u ustima. Kad bismo jedan drugome trebali reći kakav je krumpir u ljusci, što ga upravo žvačemo, okusan ili bez okusa, znali bismo to već bolje izraziti. Razumio sam već neke riječi i njihovo značenje. Samo što u njima još uvijek nije bilo srca, ni razuma... Nedaleko od nove trokatnice bila je posječena čistina, puna panjeva. Ondje smo sjeli. Vati je imao na sebi svoje jedino bolje, plavo odijelo i kravatu ispod celuloidnog ovratnika, jedinog koji je posjedovao. Imao je svoj način na koji ga je čuvao čistim, bijelim, neistrošenim... Na njegove pukotine nanio bi dva do tri sloja laka za bojenje koža... Taj bi izdržao najmanje tri mjeseca... štitio ga je od zagađenosti u zraku, otisaka prstiju i znoja. S tom tekućinom koja se temeljila na celulozi premazao je i dva lanena ovratnika ostalih dviju košulja... Na čistini s panjevima izvukao je nožić s debelom drvenom crvenom drškom što ga je kupio na kolodvoru... to je bilo ne- što najslovenskije kod njega. Njime je obrezivao nokte koji su mu brzo rasli, žuti i istrugani poput stakla na starim taksijima... Bijes kojim je bio ispunjen tijekom svađe s mamom i Clairi sada se primirio... Vani je bio tih i škrt na riječima... Hodao