Nova Istra

63 Lojze KOVAČIČ NOVI PRIJEVODI suprug, a njegova supruga sitna žena koja je rado zadirkivala. Balohova supruga bila je sitna i pobož- na, a i sam Baloh bio je nizak i pobožan. Enricova mama bila je lijepa i crnokosa, kao što je i njezin suprug, zidar, bio zgodan muškarac crne kose... Ali mama i Vati ni po čemu nisu odgovarali jedno dru- gome. Ni po rukama, ni po nogama, ni po izgledu i ponašanju, ni po načinu rada nisu odgovarali jedno drugome. Jedino po svađi i ljutnji... Pa i sada. Pogo- tovo kad su saznali, tko zna od koga, za moju pu- stolovinu na Savi. Mogao si se utopiti! Oboje su bili izvan sebe... Tko je kriv? On koji je čitav dan šivao kod „Elite“, odakle su ga izbacivali na ulicu, ili ona, koja je bila kod kuće od jutra do večere? Ona, zato što ne pazi, ili on, zato što ne zaradi dovoljno, da bi mogli kupiti kakav metar drva?... Opet su počeli ba- cati stvari jedan u drugoga... doze, poklopce, reklamne noževe, što ih je Vati dobio badava na jesenskom sajmu. Clairi je brzo zatvorila vrata i stala kod njih. Ona kod vrata, ja kod prozora, ne bismo li pojačali neprovodljivost zidova, ne bismo li njih dvoje odvojili od svijeta, spriječili da jedno drugo iz sobice izguraju na hodnik... Da izađu pojedinačno, bilo bi još nekako izdržljivo, ali zajedno nipošto. Što je između njih dvoje bila veća razdaljina, to bolje bilo je za oboje, ali i za nas... Kad se Vati vra- ćao iz„Elite“ kroz žitna polja, bio je to očit znak mučnih sati, novog orkana. Ili: kad mi je s njim bilo sasvim ugodno te bi ona došepesala k nama u haljini sa cvjetićima, sva crvena u licu, bio je to također očit znak ponestajanja svake ljubaznosti. Ispred kuće, gdje je bilo malo trave po kojoj se moglo hodati, obično bi sjedile žene koje bi šivale, vezle, gospodareva sluškinja u bijeloj kapici vezla je nekakav bubnjić. Prvih dana sjedila je i mama ondje sa svojim šivanjem. Nakovrčala je kosu za tu priliku, ispeglala haljinu. Bilo joj je malo neugodno zbog nogu na kojima su se isticali baloni nabreklih žila; skrivala ih je ispod klupe. Najviše se sramila krezubih usta, zbog škrbotina i izlizanih plombi. Kad bi joj se koja žena obratila njemačkim riječima, kretnjom ili osmijehom, ona bi brže-bolje stavila ruku na usta... Bilo je dobro za jadnicu da se barem malo zadržavala u društvu te nakratko popričala s ljudima... Ali narednih dana nije se više htjela pojavljivati vani. Ostala je u sobici. To je bio loš znak... Gisela je brala cvijeće blizu tih žena. Bila je tako ljupka s dugom kosom i u smeđoj haljinici sa žutim točkicama, stoga žene koje su sjedile ondje nisu mogle a da je ne privuku k sebi, da je ne uzmu u naručje i poljube ljupko stvorenje... Mama bi sva nakostriješena sjedila za šivaćim strojem, a da ga ne bi ni dotaknula.