Nova Istra

57 Primo LEVI NOVI PRIJEVODI stajališta, stoga, ovisno o karakteru, jedni su se od nas odmah uvjerili kako je sve izgubljeno, kako se ovdje ne može živjeti i kako je kraj neizbježan i blizu, dok su drugi, ma koliko težak bio život koji nas očekuje, uvjereni da je spas moguć i da nije daleko, pa ako budemo imali vjere i snage, ponovno ćemo ugledati naše domove i naše voljene. Te dvije vrste, pesimisti i optimisti, inače se odveć ne razlikuju: ne zbog toga što je agnostika mnogo, već zato što ih se najviše, lišenih sjećanja i dosljednosti, koleba između tih dviju krajnjih pozicija, ovisno o sugovorniku i o trenutku.“ Osim pokoje drugačije mjerne jedinice, čini mi se da ova opažanja vrijede čak i za svijet u kojem mi, Europljani, živimo danas – slobodni od bijede, ali ne i od straha. Razvidno je da nam cijela ta ljestvica mogućnosti teško pada; da su potpuna lakovjernost i potpuna nelakovjernost omiljene alternative, od kojih prevladava ova druga. Ekstremnih smo stajališta, zanemarujemo srednji put, očajni smo ili, kao danas, nepromišljeni. Međutim, živimo loše. Možda bismo trebali odbaciti našu urođenu sklonost radikalizmu jer je on izvor zla. Bila to nula ili jedinica, potiče nas na nečinjenje. Ako je buduća šteta nemoguća ili sigurna, više se ne pitamo: „Što učiniti?“. Sada više nije tako. Nuklearni je rat moguć i manje-više vjerojatan, ovisno o velikom broju čimbenika, uključujući i naše vlastito ponašanje, pojedinačno i gru- pno. Nije lako reći što trebamo napraviti, ali zasigurno ne smijemo nikad zaboraviti činjenicu da je budućnost i u našim rukama, da je možemo oblikovati i da nije nepromjenjiva. Naročito to ne smiju zaboraviti oni bliski vlasti: političari, vojnici, znanstvenici, velikani tehničkih struka. Utru li put apokalipsi, bit će zgaženi i sami, i to uzalud – na štetu svima, na korist nikomu. Uvjeren sam da naš nespokoj u dobroj mjeri dolazi, dakle, od krajnje nepredvid- ljive budućnosti, što nam otežava svako dugoročno planiranje. Čak prije samo dva- deset godina naše se stanje nije činilo takvim. Nismo bili toliko nemoćni; bolje re- čeno: bili smo, ali nismo primjećivali. Oduvijek smo živjeli prema uzorima, dalekim i pozlaćenim kumirima te smo pokazali jedinstvenu svestranost (i sposobnost za- borava) u odbacivanju starih uzora i prihvaćanju novih, različitih i često suprotnih, a sve samo da bi uzor postojao. Još je Plinije spominjao nevjerojatne Hiperborejce onkraj snježnih i ledenih planina, koji dugo i sretno žive u zemlji vječnoga proljeća (iako im noć traje šest mjeseci), a ubijaju se jer su siti života. Imali smo Eden, Kitaj, Eldorado; za vrijeme fašizma kao uzor (čak i ovdje, ne bez razloga) odabrali smo velike demokracije; potom, ovisno o trenutku i našim sklonostima, Sovjetski Sa- vez, Kinu, Kubu, Vijetnam, Švedsku. Najradije smo birali daleke zemlje jer uzor, po definiciji, mora biti savršen, a kako nijedna stvarna zemlja nije savršena, valja odabrati slabo poznate, daleke uzore koje se može uzdizati bez posljedica i bez straha od sraza sa stvarnošću. Izmislili smo, dakle, cilj, a kompas nam je pokazivao