Nova Istra

56 NOVI PRIJEVODI Primo LEVI života na Zemlji. Čudan je to i bezobličan strah, preopsežan da bi se mogao dokučiti razumom. Ne tišti nas prema očekivanju; poprimio je oblik mračnoga nespokoja upravo zbog novih okolnosti u našim životima na koje nismo bili pripremljeni. Postoji i teorijski je opisan „matematički strah“, odnosno matematičko očekivanje suprotnog pred- znaka, a to je umnožak očekivanog gubitka (ili dobitka) i vjerojatnosti da se on ostvari. Ali ovaj je pojam apstraktan i nije nam od pomoći. U ovom se slučaju radi o najvećoj šteti, no je li ona i beskonačna? Ne, jer smrt, čak i užasna, čak i sviju, do- kida patnju, ali uvijek podrazumijeva nemjerljivu štetu. Međutim, uzevši u obzir ta dva čimbenika, ne znamo kolika joj je vjerojatnost. Nesvjesno, neprimjetno, svatko od nas sveo ju je na minimum, gotovo na nulu, a kako bismo njezin proizvod, naš strah, doveli u podnošljive granice i kako bismo mogli spavati, jesti, voditi ljubav, razmnožavati se, pratiti prvenstvo u nogometu, gledati TV i ići na odmor. Uspjeli smo svesti je na ograničenu mjeru (što se, dakako, može pokazati ispravnim), upra- vo zato jer je scenarij nov; naime, lišeni smo jedinog sredstva koje nam pomaže u određivanju vjerojatnosti budućega događaja, a to je izračun koliko se puta i u kojim okolnostima on obistinio u prošlosti. To nam je sredstvo korisno jedino ako se događaj zbio više puta; za ozbiljnim međunarodnim napetostima slijede ratovi; za ratovima, kaže nam iskustvo, slijede epidemije i bijeda. No, s ovime nemamo iskustva: posvemašnji, sveprisutni, konač- ni rat nova je činjenica pred kojom smo svi tabula rasa . Nepoznata je šteta pa nam je nepoznata i vjerojatnost da se ona ostvari. Jedinu nadu temeljimo na pomisli da moćni političari trebaju također znati kako će i oni završiti u grotlu, skupa sa svojom prijetvornošću i svojim taktikama. Nije to posve neutemeljena nada, a osim toga, uvećana je i našom sklonošću za uklanjanjem straha. Točnije, postoji iracionalna, ali stoljećima poznata sklonost prilično uočljiva u opasnim situacijama, a to je svođenje vjerojatnosti nekog užasnog događaja na njegove krajnje vrijednosti, nulu i jedinicu, nemoguće i sigurno. Bila je opažena u nacističkim koncentracijskim logorima, surovim društvenim laboratorijima. Ako smijem citirati samoga sebe, prije gotovo četrdeset godina u romanu Zar je to čo- vjek 8 , napisao sam: „Da smo razumni, prihvatili bismo činjenicu kako nam je sudbina u potpunosti nepoznata, da je svaka pretpostavka proizvoljna i potpuno lišena ikakve stvarnosne osnove. No, ljudi su vrlo rijetko razumni; kada je u pitanju njihova vlastita sudbina, u svakom slučaju biraju ekstremna 8 Na hrvatski je djelo (tal. Se questo è un uomo ) u integralnom obliku preveo Tvrtko Klarić (Zna- nje, Zagreb, 1993.). Citat koji slijedi donosim, međutim, u vlastitu prijevodu.