Nova Istra

214 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Livija REŠKOVAC nos između čovjeka i povijesti. Spominju se Giacinta Miovich, poznata slikarica, Vjenceslav Čižek, kotorski pjesnik, tamburaški orkestar Gornja Lastva , slikar Tri- po Kokolja i Ivo Visin, prvi hrvatski moreplovac koji je oplovio svijet. Kroz moti- ve bokeljskih crno-bijelih fotografija i spomenika Gornjolastvanima lirski subjekt govori o neumoljivosti povijesti i njenim žrtvama ( pobili ih fašisti pobili ih komunisti pobili ih nacionalisti vazda neki isti isti isti ) te što uopće može ostati od čovjeka u tim uvjetima ( i svi mrtvaci s fotografije samo su ukras na zidu samo potpora prividu ). Posljednja cjelina sadrži samo jednu pjesmu, Razmjene , u kojoj se sve sažimlje u pojmu ljubavi. Lirski subjekt kroz sliku razmjene objašnjava odnos on – ona, sa- svim jednostavan, topao i svakidašnji ( ti njoj boje i mirise ona tebi toplu juhu ), upuću- jući na to kako se sva traganja za spoznajom svode na ljubav, ona je ključ odgonetke svega što jest: kad zvjezdana neba pogledaš tu ćeš nas negdje naslutiti / možda osjetiš dodir pa te strese udar munje prosvjetiteljice . Što se formalne strukture tiče, zbirka sadrži pjesme u prozi, napisane u triptisi- ma (simbolika trojstva), a stihovi su odvojeni kosom crtom što je pomalo neobično i na prvu otežava čitanje. Sedam cjelina zbirke smisleno je povezano, a sadržajno kao da silaze s visina na tlo, da bi posljednji sažeo sveukupan pjesnikov stav, nazor i mišljenje. Stil je tradicionalan, više negoli (post)moderan, dominira figura para- doksa kao funkcionalni dio pjesnikovih refleksija, zatim ironija; česte su zvučne figure asonance i aliteracije kojima se postiže poseban ritam, česte su i igre riječima u funkciji humora, pjesnik ne koristi interpunkciju, ali ni gramatička pravila jedna- čenja po zvučnosti ( bezkraja , odplovio , odkriva ...) te koristi arhaizme kao da i jezi- kom želi naglasiti bitnost naslijeđa i povratak korijenima, doslovno i metaforički. Pjesnik piše u „ja-instanci“ koja se uvijek obraća nekom „ti“, a lako se reapoznaje kako je „ti“ ustvari lirski subjekt sâm te je ipak riječ o dijalogu sa samim sobom. Stijepo Mijović Kočan pjesnik je široka i duboka misaona zahvata, što potvrđuje i cjelinom ove knjige. Spominjem opet Tomu Akvinskog, koji kaže kako sav ljud- ski umni napor nije dostatan shvatiti bit jedne obične muhe, što Kočan potvrđuje nepristranom, osobnom i jedinstvenom traganju putovima mudrosti, što ga je i čitatelju pružio ovom iznimnom knjigom. Livija Reškovac, Osijek