Nova Istra

209 Božidar ALAJBEGOVIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI „otvori komoricu zaboravljenog kolektivnog sjećanja“, pa tako, osim o staljinistič- kim i nacističkim zločinima nad ljudima, piše i o nacističkoj pljački imovine Židova, autentično dočaravajući zastrašujuću pedantnost kojom ju je Hitlerova birokracija organizirala, isplanirala i provela sve do najsitnijih detalja – od provedbe otimačine preko načina skladištenja otete imovine, sve do organizacije prodaje. Pritom je skla- dištenje podrazumijevalo čak i cijele brigade ljudi koji su u radnim logorima bili za- duženi za popravljanje oštećenja na otetim stvarima, odjeći, obući, pokućstvu itd. A to, kao i brojni slični primjeri (npr. detaljan tablični prikaz dijela knjiške građe otete Židovima u Zagrebu tijekomDrugoga svjetskog rata), sastavnim su dijelom knjige zato što je i ova, kao i svaka druga knjiga Drndićeve, sredstvo borbe protiv društve- noga zaborava i sindroma kratkoga pamćenja. Upornim katalogiziranjem zločina i izravnim imenovanjem njihovih počinitelja autorica zapravo pokušava spriječiti povratak pogane prošlosti, što svjedočimo u zadnje vrijeme diljem Europe kojom se raširila zaraza revizionističke relativizacije nacističkih zločina. I ova je knjiga ispunjena samostojećim digresivnim dijelovima ubačenima u ru- kopis prema načelu internetskih poveznica, čime roman, osim što dobiva na gra- fičkoj raznovrsnosti, biva i dodatno intertekstualno usložnjen. To se u prozi ove autorice podrazumijeva, što ne postiže samo citiranjem različitih autora, već i nači- nom na koji pojedine segmente rukopisa piše, stilski pritom oponašajući i rečenice gradeći po uzoru na, primjerice, Boru Ćosića ili Thomasa Bernharda. Daša Drndić citira i ulazi u dijalog s brojnim umjetnicima (Danilo Kiš, Bernhard, Heidegger, Rene Magritte i mnogi drugi), prostora u romanu pronalazi i za svoju autentičnu korespondenciju s Goranom Ferčecom, opisuje okupljanja umjetnika u rovinjskoj kući Bore Ćosića, a riječi Hermanna Brocha uzima kako bi objasnila razlog svog posezanja za fragmentarnom formom. Jer, prema Brochu, „pisati znači putem for- me doći do spoznaje, a nova spoznaja se može crpiti samo iz nove forme (...) Frag- menti su zapravo ništa drugo do artikulirana svijest o tome da cjeline više nema i da je ne može biti, da je jednostavno čak ne vrijedi ni pokušavati pretvoriti u djelo, da je ona jednostavno lažna“. No, ustvrdu valja proširiti te reći da spisateljica za fragmentarnošću poseže i zato jer ispremiješanost različitih heterogenih narativnih krhotina zapravo zrcali kaotičnost svijeta te, bez obzira na to što se na njezinim stranicama izmjenjuju sadašnjost i prošlost, stvarnost i mašta, fikcija i dokumen- tarnost, a što sve njezin roman čini posve različitim u usporedbi s romanima tzv. stvarnosne proze, romani su Daše Drndić ipak vjerodostojnije preslike stvarnosti od tih formulaično pisanih, neintrigantnih i međusobno previše sličnih proza ko- jom je naše književno polje, osobito početkom dvijetisućitih, bilo prezasićeno. Jer, iako se takvima ponekad doimaju, naši životi nisu linearni, prošlost je sastavnim dijelom naše sadašnjosti baš kao što su i mašta, sanje i fikcija, pa čak i tuđi životi