Nova Istra

194 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ u stupnjevanju bitka. Ako se napuste razlikovanja između životinje i čovjeka – što naposljetku od svega toga preostaje? U čemu je dostojanstvo „osobe“ živoga bića u etičkome smislu ako se ne srami pogleda Drugoga koji ulazi u njegovu „intimu“? Ne zaboravimo, isto vrijedi i za čovjeka koji ulazi u teritorijalnost životinjskoga okolnoga svijeta ( Umwelt , milieu , Environment ). Derridina intima nije otuda mno- go različitija od intimnoga krajolika jedne mace. Gdje sada, dakle, leži ta nova i jedi- no bitna razlika između dvaju bića, čovjeka i životinje ( l’homme i animota )? Nigdje drugdje negoli u onom„trećem“. Zaključak? Više se nema što zaključiti. Mačka i čovjek zbliženi su nečim što nadilazi njihov susret i suočenje. Nije to tek suosjećanje s patnjama Drugoga. Riječ je o onome što Derrida u svojim kasnim spisima neprestano u različitim prigodama uvijek iznova nastoji otvoriti kao problem. Sve drevne riječi, svi nepolitički osjećaji, poput prijateljstva ( l’amitie ), ne dolaze iz mržnje, iz negativnosti određenja bitka onoga što u sebi ima duševnost i duševne značajke nesvodljiva bića. Ako je demokraci- ja poredak koji počiva na ideji pravednosti kao uvjetu mogućnosti slobode poje- dinca, onda je odgovornost za Drugoga etičko-politički čin iskonske ljubavi kao povjerenja u brizi za zajednicu. Životinje poput mačke u njezinoj neponovljivoj jednokratnosti pripadaju tom zajedničkome svijetu. S ljudskim svijetom i svjeto- vima drugih životinja zajedništvo znači sudioništvo. Nema ovdje nikakve „idile“ i „suglasja“ kao ideala čistoće. Sve što se još može reći o odnosu u kojem sram nije početak sukrivnje čovjeka za iskonski grijeh, jer pojam„iskona“, poput onoga što se nalazi u nadolazećem kao demokracija koja će doći (ili neće?), pripada istinskome zajedništvu samoga života, na granici je neizrecivoga. Umjesto riječi „smisao“, ovdje valja ipak biti manje metafizički uzvišen, a više etičko-politički obziran i zamijeniti je povjerenjem prema onom „trećem“. Bez toga odnos između mačke i čovjeka u singularnome smislu vrste/roda nema nikakvoga „smisla“. Riječ je o mogućnosti opstanka vrsta/rodova samo optimalnom kontrolom životnih procesa. To znači da iza svih naših iluzija o iskonskome dodiru s Drugim i, naravno, događajem traume susreta i suočenja s njime, preostaje ipak ono što omogućuje da odnosi uopće još postoje. Paradoks i najveća aporija u čitavome Derridinu mišlje- nju o odnosu „čovjeka“ ( l’homme ) i „životinje“ ( animot ) jest u tome što je taj odnos posredovan onime što oboje u njihovoj toliko slavljenoj nesvodljivosti pokreće pre- ma naprijed. To je ono čudovišno, ono životno kao duševno što udahnjuje život i istodobno se preobražava u životnu energiju nečega tuđega i stranoga samome životu kao takvome. Riječ je o vezi duše i stroja. Psihotehnika života posljednja je riječ vježbanja etičkoga obrata u doba kada nas nadživljuje ipak samo sram. Kafka