Nova Istra

192 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ u svojoj nesvodljivosti. Razlog leži u tome što čovjek, zahvaljujući drugosti ono- ga neljudskoga, ima mogućnost spoznaje vlastite razlike. Ako je neljudsko uvjet mogućnosti postojanja etike, tada je bjelodano da su „humanizam“ i „bestijalnost“ metafizički na istoj razini kao i svaki dosadašnji oblik antropocentrizma. Ali, to je neporecivo Heideggerova misao. Na njezinu tragu svi mjerodavni mi- slioci posthumanizma/transhumanizma, polazeći od dokidanja razlike između čo- vjeka i životinje, ali bez dopuštanja da životinja bude nešto drugo od„posthumani- ziranoga“ stvora ili bića, uspostavljaju drugu vrstu„ontologijske razlike“. Ako to više nije „prva“ razlika koja dolazi iz ontologije, a odnosi se na logos (um, svijest, jezik, subjekt) kao utemeljenje filozofije kao metafizike, tada je jedina mogućnost da„dru- ga“ razlika bude ona koja dolazi iz pogleda Drugoga, odnosno iz etike, a odnosi se na suosjećanje s patnjama Drugoga. Drugim riječima, razlika postaje uvjetom mo- gućnosti novoga identiteta. Mačka koja posramljuje filozofa, bez obzira na to što je riječ o singularnoj kontingenciji filozofa koji se naziva(o) Jacques Derrida i koji više nije živ, kao ni vjerojatno „njegova“ mačka zvana Bezimena, jest posljednja granica ontologije i etike. Nije više riječ o tzv. posebnome slučaju koji potvrđuje pravilo u smislu univerzalosti ponašanja vrste/rodova. Priznanje da je etika uistinu ono što dolazi iz traumatičnoga događaja susreta i suočenja s nečim što nije ni dobro ni zlo, već ima bitno neljudske osobine, dostatan je dokaz neizrecivosti. No, to je put do aporije kojom Derrida završava misaoni put. Mačka ne dospijeva iz književnosti, mitologije i pisanja kao takvoga. Nije to nikakva gramatologijska mačka, ona koja smjera iz „dodatka“ ( supplement ) bitku. Posrijedi je „stvarna“ mačka. Poput čovjeka zvanoga Derrida, ona se povijesno srami svojega „gologa života“. Ali ne zato što ih na to obvezuje odnos s Ocem/Zakonom (kulturom ili onim simboličkim) kada zajednički dijele „svoje“ različite svjetove i jedan drugome ulaze u horizont. Razlog leži u tome što oboje postaju Drugi samo u odnosu spram „Velikog Trećega“. Bez njega ne može postojati niti iluzija o „čistome odnosu“. A ta je iluzija ono bez čega nije moguće uspostavljanje mišljenje metafizike kao ontologije, niti mišljenje kraja metafizike kao etičko-političko-zoologijskoga obrata. Žrtva za„Velikoga Trećega“ pokazuje da pitanje singularnosti vrste/roda unutar onoga što nazivamo svjetovima životinja i svijetom čovjeka nije ni u kakvoj „oskud- nosti“ ili„bogatstvu“. Tako je to mislio rani Heidegger kad je razgraničio i razdvojio čovjeka i životinju. U tekstovima o tzv. Geschlechtu II Derrida problematizira upra- vo Heideggerovu reduktivnu analizu životinja. 44 Postoji, naime, čak i Heideggerov zapis u kojem dogmatski tvrdi da majmun posjeduje organe za hvatanje izvanj- skih predmeta, ali da nema ruke. Derrida izlazi izvan takvog redukcionizma. On 44 Jacques Derrida, Geschlecht (Heidegger): Sexuelle Differenz, Ontologische Differenz, Heidegger’s Hand , 2. izd., Passagen,Wien, 2005.