Nova Istra

191 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA me binarnih opreka, s kojima uvijek prvo određuje Drugo tako da ga prisvaja i određuje mu što zapravo ono uopće „jest“, imenujući ga svojim nazivima za slugu i pokornoga roba, ne može radikalno presjeći gordijski čvor metafizičkoga antro- pocentrizma, ako ne razori ono što uopće omogućuje susret i suočenje s Drugim kao čudovišnim i začudnim događajem. Heidegger je htio preboljeti filozofiju kao metafiziku da bi dospio do „drugoga početka“ ( der andere Anfang ). No, njegovo se razumijevanje životinje smatra uvelike orijentiranim unutar neprobojnoga oklopa metafizičke sheme. Utoliko se čini tek dijelom opravdano to što ga neki teoretičari smatraju istodobno posljednjim filozofom tradicije metafizike i zatočenikom, do- duše, rastemeljenoga antropocentrizma. U suvremenoj raspravi o tome poticajni su kritički prilozi Matthewa Calarca i Bretta Buchanana. Derrida je, pak, morao položiti račun pokušajem da misli unutar istoga diskursa i s one strane njegovih granica. Tako je pitanje životinje uistinu odlučujuće za nadolazeće mišljenje. Jer više nije stvar u jeziku kao logosu kojim sve otpočinje i sve završava. Umjesto toga, sada otpočinje ne-odlučivo polje aporije. Životinjsko (animalno) više nije moguće misliti „subverzijom poretka subjekta“, a niti „subverzijom“ zapadnjačke filozofije u psihoanalizi i zoo-animalistici. Na mnogim mjestima Derrida ustvrđuje fenome- nologijski, ali zapravo hajdegerovski po nakani, da je pristup suvremenih biologij- skih znanosti i etologije često samo drugi oblik pozitivizma i objektivizma. Time se životinja, s jedne strane, razotkriva u mnoštvu znanstvenih gledišta usporednoga proučavanja heterogenih svjetova. Ali s druge se strane znanost ne može otvoriti posljednjoj tajni onoga što čini pretpostavku njezina razumijevanja života: da, nai- me, životnost života nije tek volja za moć u ničeanskome smislu riječi, već i ono što povezuje animalnost kao duševnost s nesvodljivom kontingencijom života samoga na Zemlji. Derrida je uvidio da izlazak iz jedne matrice mišljenja predstavlja ne- mogućnost gledanja u Sunce nakon što smo izašli iz alegorijske Platonove špilje. Vratimo se hipotetičkim mogućnostima zbiljskoga susreta i suočenja s Drugim. Pogled je početni događaj čudovišnoga i začudnoga na granici između bitka (on- tologije) i odgovornosti za Drugoga (etike). Ako se Drugi mora osvojiti, prisvojiti, makar samo simbolički, ako ne i realno, onda je svaka iluzija o onome što su Lévi- nas i Derrida smatrali etičko-političkim obratom s pojmom pravednosti ostavljena izvan igre. Ideal„etičke čistoće“ u smislu biblijskoga zavičaja/raja, u kojem lav i janje prebivaju u savršenome spokojstvu obogotvorene prirode, već je za Hegela bilo na- ivno stajalište. Za njega je, uostalom, pojam „prirode“ o-sebi u smislu iskonske či- stoće bio zabludom naturalizma i biologizma povijesti. Na jednome mjestu Osnov- nih crta filozofije prava Hegel čak cinično kaže da je slika rajskoga stanja čovječan- stva istovjetna slici zoološkoga vrta. Što se događa u drugome od triju hipotetičkih mogućnosti susreta i suočenja s Drugim, već smo izveli. Drugi se nastoji poštovati