Nova Istra

171 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA loga, objasnilo, primjerice, zašto ona mala maca iz Derridine kupaonice pri pogledu na golo tijelo„filozofa“ dok se kupa postaje čudovišnim ekscesommišljenja. Naime, čovjek imenovan Jacques Derrida, kao pojedinac, a ne kao pripadnik vrste/roda zvanog „čovjek“, hvatajući taj macin pogled osjeća sram. O tome ćemo se u širokim potezima baviti u ovom razmatranju. Odmah valja naglasiti: ovo nije nikakvo novo tumačenje Derridina kasnoga mišljenja i osobito njegova odnosa prema pitanju ži- votinje kao takve. Glavni je cilj da se u mreži Derridinih pojmova, načina argumen- tacije, diskurzivnih figura i obrata metafizike otvori drukčiji pristup kako pitanju životinje kao takve, tako i pitanju čovjeka kao takvog. No, polazeći od tog znatiželj- noga i istodobno možda„nevinoga“ pogleda male mace (u) gologa Drugoga, usmje- ravamo se zapravo u zagonetku „Velikoga Trećega“. Je li moguće govoriti o odnosu životinje i čovjeka bez odnosa spram stroja kao hibrisa , veze poiesisa i téhne ? Nije li, dakle, korak iz zagonetke jedne singularno-kontingentne pojave mačke, koja gleda u golo tijelo Drugoga (čovjeka?), put do zagonetke tehnosfere? U njezinoj totalnoj vladavini, zahvaljujući biokibernetičkome kôdu, razlike između živih bića postaju dokinutima ili naprosto zastarjelima pred faktičnošću da „umjetni um“ ( A-intelli- gence ) i„umjetni život“ ( A-life ) proizvode posve novu„integralnu stvarnost“. Sinteza binarnih opreka odvija se u onome „trećem“. A to više nije čak ni neljudsko ili me- haničko, već se „bit“ tehnosfere nalazi u autopoietičkome kao takvome s one strane „prirode“ i „života“ kao dara i događaja čiste kontingencije. U čemu je Derridina navlastitost mišljenja životinje naspram cijele metafizičke tradicije od Descartesa, Kanta, Hegela, Lévinasa, Heideggera i Lacana? U spo- menutoj drugoj, proširenoj verziji predavanja Derrida se ponajviše bavi Lacanom, točnije njegovom glavnom postavkom kako se psihoanaliza usmjerava na problem „decentriranoga subjekta“. Taj subjekt, unatoč bitnoj razlici u odnosu na Descar- tesov ego cogito, ego sum , ipak naposljetku pretpostavlja postojanje jezika kao onoga što razdvaja čovjeka od životinje. U drugom, tradicionalnome diskursu to je razlika između zatvorenosti „prirode“ i „otvorenosti“ duha. Kako god bilo, u svim pokuša- jima rastemeljenja metafizike od Nietzschea preko Heideggera do samoga Derride uvijek je posrijedi pokušaj da se mišljenju podari primjereno kazivanje s one strane čitave dosadašnje povijesti. Ako je jezik metafizike u svojim zahtjevima univerza- lan, onda pojam i ideja vladaju nad životnošću života svodeći ga na ono što se od Aristotela naziva animal rationale ( zoón logon ehon ). Um postaje reduktivnim po- dručjem, prema kojem se od Grka, preko srednjega vijeka i novoga vijeka sve do su- vremenoga informacijskoga doba čovjek izvodi iz transcendentalne matrice vlastite egzistencije. Matricu određuje um u formi jezika kao logosa . Otuda je životnost života nešto „iracionalno“ ili se, pak, misli kao subverzija samoga poretka drugim sredstvima. Derrida je u tumačenju poetsko-dramskoga djela Antonina Artauda,