Nova Istra

159 Antun PAVEŠKOVIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Antologijski izbor iz pjesništva Vesne Parun priredio je 1982. za niz Pet sto- ljeća hrvatske književnosti Nikola Milićević. U predgovoru knjizi naglasio je kako pjesnikinja nije toliko osmišljavala stvari koliko ih je osjećala. Neki bi teoretičari možda ovo oblikovali kao pretegu slikovnoga nad pojmovnim pjesništvom i bili bi više u pravu jer samo pjesništvo ne procjenjujemo nikako drukčije do jezikom samim te se o poeziji može govoriti ne na temelju osjećaja, nego na temelju ovog ili onog tipa jezičnih označitelja. Emocionalni doživljaj proistječe iz adekvatnosti se- miotičkog sustava. Teorijski govoreći, posudimo li naratološku terminologiju, kada je o pjesništvu Vesne Parun riječ, treba reći da se u njezinu slučaju, kao u slučaju svakoga velikog pjesnika, savršeno podudaraju njen implicitni auktor s implicitnim čitateljem. Konkretan i povijesni auktor i čitatelj posrednici su bez kojih nema kon- takta prije i bez spomenutih dviju krajnjih instancija književnosti. Ne uvažimo li tu instrumentalnu, tvarnu i tvorbenu razinu književnosti, nikada nećemo odgovoriti na pitanje o prirodi samoga pjesništva, niti o razlozima zašto nas neki idiolekt na- dahnjuje, a drugi ostavlja hladnim. Milićević, i sam značajan pjesnik, ponekad nesklon analitici književnog medi- ja, dobro je u slučaju Vesne Parun odredio njen odnos spram riječi. Kazavši da je pjesnikinja svu biologiju i zoologiju naizgled znala naizust, pobrojio je čitav niz prirodoslovnih leksema, među kojima je nemali broj mediteranizama. Došao je do zaključka, iako opet ponešto uopćena, da je za Vesnu Parun priroda sudionik života. Pokazao je nadalje i to kako su imenski leksemi snažno interaktivni s onima glagolske provenijencije. Inzistirajući na intuiciji, zaključio je da je pomalo tragič- na svećenica Erosa prinosila žrtve paljenice ne na kamenom oltaru molitve, nego na živoj koži svoje puti. Zapravo i ne znamo što bi točno trebala značiti ovakva egzegeza, osim što opet upućuje na pretezanje slikovnoga nad pojmovnim pjesniš- tvom. Na drugome mjestu Milićević s pravom pokazuje da se i povremeni isprazni verbalizam u pjesnikinjinu opusu može opravdati iskonskim nadahnućem. No, znakovita je u njegovoj argumentaciji činjenica da slaba mjesta tog opusa ponekad osvjetljuje raščlambom jezičnog medija, dok jaka opravdava apodiktičnim uopće- njima, poput „zvjezdani trenutci, iskonska i istinska stvaralačka snaga, čvrsta i živa buktinja, jedinstven i neponovljiv sjaj, blistavi dosezi, duboka sabranost“. U inače sparušenoj i u pitanju točnosti podataka upitnoj Povijesti hrvatske knji- ževnosti iz 2003. Slobodan Prosperov Novak dao je solidan prikaz književne po- jave Vesne Parun. On uspijeva čak i vlastita opća mjesta fundirati analitički. Njen je mediteranizam okarakterizirao kao bliskost sredozemnom naturizmu, nju kao ljubitelja mediteranskoga nadrealističkog instrumentarija. Doduše, voli i Novak pribjeći općenitostima tipa „najbrižljivija poezija, glasovita elementarnost i prirod- nost, tijelo u kojem stanuje svećenica ljubavi, bol osamljenosti, rječitost koja kon-