Nova Istra

158 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Antun PAVEŠKOVIĆ književnosti , godine 1979. Miroslav Šicel ocijenio je Vesnu Parun najoriginalnijom pjesnikinjom poslijeratne hrvatske poezije, naglasivši njenu samosvojnost jer da je pošla putem različitim od većine ostalih naših pjesnika. No, ustvrdivši da se porat- ne traume proživljene u djetinjstvu na nju nisu odrazile tragično, štoviše – da ona rat doživljava više kao bajku nego kao stvarnost, možda je i svjesno pogriješio. U svakom slučaju, promašio je tom tvrdnjom, možda želeći neizravno ili nesvjesno kazati da je previše književnoratnog profiterstva u vidu raznoraznih majki knežo- poljki, mrtvih kurira i slične patetične prateži obilježilo književnu scenu u čijoj su pozadini još uvijek bili, ne samo biološki, nazočni protagonisti ideologije „šuma i gora“. Uostalom, još su dugo nakon nastanka ove književnopovijesne sinteze pse- udorokeri obećavali oluju za one koji ne čuju pjesmu – zna se na koju su pjesmu mislili. (I nisu bili sasvim u krivu – oluja je stigla petnaestak godina kasnije, srećom, samo dijelom i zakratko ona o kojoj su pjevali i maštali.) Stoga se Šicelova književ- nopovijesna opaska čini razumljivom. Pjesnikinju je pohvalio zbog onoga što ona nije bila, samo što se to još nije smjelo kazati glasno. Doduše, daljnja tvrdnja o pje- snikinjinu otplaćivanju duga estradnoj poeziji sa socijalno-patriotskommotivikom svojom eksplicitnošću nuka na pomisao da je izrečena teza o doživljaju rata Vesne Parun ipak bila prosudbena omaška. Nije se Šicel dotaknuo maritimnog kompleksa, pa u tom kontekstu ni pjesni- kinjina mediteranstva, ali, naglasivši putenost i potpuno poistovjećivanje čovjeka s prirodom, zadao je, ma koliko njegova tvrdnja bila uopćena, okvir kritičkoj temati- zaciji mediteranstva. Spomenuo je i njenu neobično bogatu metaforiku, no nije se zadržao na činjenici da brojne njene figure uvlače more i njegove epifenomene kao označitelje poetske atmosfere. I pored kritičke opaske o književničinoj obuzetosti riječima, metaforama ili simbolima zbog kojih, po njegovu sudu, neki njeni stihovi zazvuče i banalno-retorički, afirmirao je povjesnički ono što je tada bilo već djelatno afirmirano u hrvatskoj kulturnoj javnosti – da je riječ o iznimnoj književnoj pojavi. Nisu, doduše, svi alimentirali taj pjesnički projekt. Prisjetimo se, recimo, bom- bastična naslova Sto promašaja , kako je Igor Mandić koju godinu ranije okrstio zbirku Sto soneta . Možda je u poeziji Vesne Parun i bilo promašaja, ali je Mandić vjerodostojan tek kao kritičar kome je važnije biti čitan nego biti u pravu, a čitanost se najlakše postiže negativnim kritikama. No, pitanje je je li mediteransko „uvik kontra“ dobar put za književnu povjesnicu jer je već i statistički razvidno kako permanentna negacija rijetko preživi kao trajan sud o književnom projektu čija je čitanost opovrgava. Doduše, popularnost je u tradicionalnom poimanju književne vrijednosti sumnjiva kategorija, ali je pjesništvo, osim onog estradnog ili žanrovski prigodničarskog, samo po sebi dovoljno hermetično da nas liši sumnje o jeftinoj popularnosti.