Nova Istra

157 Antun PAVEŠKOVIĆ, Zagreb PARUN: RIJEČ I MORE „Mediteran je nužno realiziran u nekoliko izražajnih kompleksa Vesne Pa- run. U nekim pjesmama to su maritimni rekviziti i ujedno kulise, i jedni i drugi uobličeni u samostojne, nefiguralne komplekse označitelja emocional- nosti i tek mjestimično simbolizacije egzistencije... Tragika u mediteranskim žalima tragika je u unutarnjosti pjesničkoga subjekta, kako se to najbolje vidi u antologijskoj Ti koja imaš nevinije ruke , gdje more koje huči predstavlja drugi, opasniji svijet, svijet koji se oprašta od voljenoga bića i u puškinovskoj maniri prepušta ga nekoj drugoj, manje opasnoj emocionalnoj i putenoj iz- vjesnosti.“ Vesni Parun nismo se uputili od tijela, prirodnoga staništa njene poezije. Pošli smo, naime, od legitimne pretpostavke da književno ime živi ne o sebi, nego u recepciji vlastite publike. Pritom treba biti svjestan popularnosti ovoga pjesničkog opusa, živa dodira s čitateljskim općinstvom, susreta s autentičnom čitateljskom praksom, kojoj još uvijek nikakva kritička ni teorijsko-povijesna misao nema što dodati ili oduzeti. Stoga, kada se upućujemo kritičkoj misli o Vesni Parun, ne namjeravamo omjeravati kakvoću pjesničkog opusa u skladu s književnopovijesnom prosudbom. Prije omjeravamo vjerodostojnost metaliterarnog tkiva u odnosu ne samo prema svom neposrednom predmetu, nego i spram vlastita povijesna trenutka. Nećemo se pritom zadržavati na svakome kritičkom i antologičarskom tragu. Uzimamo u ob- zir vremenski znakovite književne povjesnice, kao kratak pregled naše novije knji- ževnopovijesne svijesti. Slikovito govoreći, pogledajmo za početak tko smo i kakvi smo mi sami u kratkom zapisu i kronici vlastita vremena. Već i sama mogućnost uzimanja opusa kao kriterij omjeravanja svjedoči o kvaliteti opusa. U kratkom prikazu poetesina opusa u priručničkom Pregledu novije hrvatske