Nova Istra

148 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Martina KOKOLARI vizam, nije pokazala dovoljno „društvene artističke svijesti“ (Mađarević, 1974: 51), koja bi trebala sezati „do širih struktura društvene svijesti i do više etičko-umjet- ničke odgovornosti“ ( ibid. ). Budući da je, po Mimičinu mišljenju, javno iskazala nepostojanje revolucionarne svijesti, on sudi njezinu njegovanju izražajne slobode i pretjerane umjetničke svijesti, žaleći za neostvarenom, a nužno potrebnom sin- tezom, tj. simbiozom umjetnosti i revolucije (usp. Lasić, 1970; Mađarević, 1974). Stoga bismo, imajući u vidu ovu kritiku, ali i činjenicu da neće objavljivati do 1955., mogli zaključiti da pokušaj Vesne Parun kako bi Pjesmama donekle oslabila anatemu bačenu na najraniju poeziju nije zadovoljio zahtjeve režima. Možda zato što se u stihovima patetičnog veličanja borbe naroda i izgradnje zemlje nakon rat- ne katastrofe ipak prepoznaje njezin pravi pjesnički lik i nenapuštanje intimnog, ispovjednog diskursa. Premda podcijenjena, ta je zbirka zapravo „jedan od rijetkih doista uspješnih domaćih primjera primijenjene književnosti.“ (Grčić, 2008: 199) Dodajmo tek kako je problematika tendenciozne književnosti puno šira od okvira ovoga rada, a i prvenstveni mu cilj nije polemizirati o njoj. Ta je problematika usko povezana i s pitanjem o slobodi umjetnosti, koja se, vidjeli smo, oštro sankcionirala onog trenutka kad se nije poistovjetila s cjelinom kao apsolutom. Sam se socrea- lizam i razvio kao jedna od najviših formi angažirane književnosti: do ekstrema je doveo uvjerenje o sprezi revolucije i umjetnosti koja, s obzirom na imanentne joj kategorije klasnosti i partijnosti, nipošto ne smije ostati neutralnom. Premda smo napomenuli da se u hrvatskoj periodici za socrealizma, a nakon Mimičine kritike, više nisu tiskali osvrti na Paruničinu produkciju, treba reći da ju je od Mimičinih dogmatskih napada branio srpski kritičar Zoran Mišić g. 1950. u beogradskoj Književnosti. Nije, dakle, nevažno to što se na Mimičinu recenziju referira Mišić u vrijeme kada socrealizam i dalje vlada, i to u Srbiji, u kojoj je Partija također snažno provodila svoju kulturnu politiku (usp. Dimić, 1988). Mišić se, naime, implicirajući kako je svaka ideološki usmjerena kritika lišena ikakva smisla, posebno suprotstavlja šabloniziranoj alternativi koju je postavio Mimica, na tragu misli devetnaestostoljetnog ruskoga kritičara Dobroljubova, između „žuborenja potoka“ i „toka ljudskog života“, odnosno između „grandiozne panorame gradili- šta sa Omladinske pruge“, kao velike povijesne teme, i „preplanulih ruku ili kakvog suncokreta“, kao male, intimne teme. Mišić detektira da je alternativa na kojoj Mi- mica temelji cijelu svoju ocjenu diskutabilna, ali njemu jedina poznata i prihvatljiva. Osporavajući njegov kritički modus operandi , u kojemu se argumenti pokušavaju zamijeniti „eksklamacijama i znacima čuđenja“ (Mišić, 1950: 252), Mišić posve ispravno prepoznaje promašenost ideologizirane kritike, koja se, na kraju krajeva, iscrpljuje sama u sebi: „Takve rečenice o upijanju, sažimanju, prožimanju sa našim događajima, koje su česte u našoj kritici, postaju malo po malo sve apstraktnije i na