Nova Istra

147 Martina KOKOLARI ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN ustupkom režimu i poetici socrealizma.Također je zanimljivo to da je Franičevićeva ocjena toliko obilježila Paruničin umjetnički integritet te se Mimičina kritika pre- viđa i rijetko spominje. Objavivši je u glasilu Izvor 1949., Mimica zapravo nastavlja na istom tragu. Izričući oštru ideološku osudu njezinih stihova i svjetonazora koji propagira, i on je politički prokazuje, no ipak priznaje, ali zaista vrlo deklarativno, da je „njen lirski kontakt s problemima naših dana postao (je) stvarniji“ (Mimica, 1949a: 580). Njezini stihovi možda jesu napredovali od, kako bilježi,„dekadentne, smušene, formalističke igre riječima“ iz prve zbirke ( ibid. ), ali su svejedno i dalje na tragu „impresionističke marginalije na rubu današnjeg života“ ( ibid. : 581). Prema tome, premda piše u propisanom standardu, Parunova i dalje ostaje avangarda jer „ne imajući još dovoljno smisla da razgleda istinu i stvarnost, da svoj intimitet u cijelosti posveti sudbini čovjeka i društva, da prema tome nađe radost u svakodnev- nom aktivizmu i borbi, ona se gubi u kontemplacijama o svrsi sebe i o konkretnosti svog ‘ličnog, privatnog’ cilja“ ( ibid. : 584). Budući da se nije uklapala u nametnu- to jednoumlje, jednostrano razumijevanje rata i borbe, književnosti i umjetnosti, smatrana je subverzivnom. Ona ne pristaje na principe estetičkog dogmatizma i utilitarizma, već, poentira Mimica, nasilno estetizira realnost te „prolazi kroz ovaj naš život svojevoljno ga mjereći metafizičkim estetskim mjerilima i za njen estetski doživljaj je potpuno svejedno da li ga je pokrenula kakva grandiozna panorama gradilišta sa Omladinske pruge, kakav artistički opažaj, preplanule ruke ili kakav suncokret“ ( ibid. : 581). Kritika je, dakle, iznijela svoj prijeki sud: premda je pogodila temu, nikako nije pogodila formu u kojoj je temu valjalo iznijeti.Međutim, možda joj je i veća pogreš- ka potpuno iznevjeravanje socrealističkog sadržaja, odnosno partijnosti koja je kao temeljna idejna pretpostavka umjetničkoga stvaranja te „centralno mjesto teorije socijalističkog realizma“ (Kašić, 1989: 2706) bila postavljena za najviši metaestet- ski kriterij. 10 I u tom je slučaju ideologija poslužila kao temeljno sredstvo interpre- tacije poetike te se pritom Mimica, kao ni Franičević prije njega, ne dotiče zapravo ni jednog evidentno književnog aspekta zbirke. Optužena za solipsistički subjekti- 10 Recimo ovom prilikom da su se stvari slično odvijale u likovnoj umjetnosti. Nova socrealistič- ka doktrina, kao uostalom i u književnosti, zahtijevala je spoj strogo realističke forme, kako bi umjetničko djelo bilo razumljivo svim društvenim slojevima, i jasnih sadržaja kojima bi se kroz prizore iz rata i poslijeratne izgradnje zemlje narodu predstavile i približile politički prihvatljive ideje. Međutim, čak su i evidentno socrealistička djela, poput slike Partizanska kolona Frana Šimunovića iz 1948., nailazila na negativne komentare partijskih kritičara. Grgo Gamulin joj, primjerice, zamjera nasilno unakažavanje fizionomija, sablasnost i likove bez volumena, zbog čega slika gubi na idejnosti (Gamulin, 1948), dok Zlatko Kauzlarić prigovara što su ljudi rezani, a paleta prejednolična i ugašena, što onemogućuje dosljednu realističku izgradnju dubine pro- stora i volumena tijela (Kauzlarić, 1949).