Nova Istra

146 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Martina KOKOLARI Vesna nadaren pjesnik velikih mogućnosti te da nije neprijatelj, što više, da je, uspr- kos svemu, na našoj strani. A onda sam s pozicija socrealizma udario najdosljednije i najoštrije što sam mogao.“ (Bilosnić, 1985: 69) I doista, napao ju je„najdosljednije i najoštrije“, tako da će Vesna Parun u siječnju 1949. 8 u maniri socrealizma – iako je sama jednom prilikom rekla „nikada ništa nisam ni uradila ni napisala‘po direktivi’“ (Parun, 1987: 80) – tiskati knjigu Pjesme , danas uglavnom kvalificiranu kao jednu od njezinih najslabijih zbirki. 9 No, premda je u njoj prepoznatljiva svojevrsna versifikatorska jednoličnost, ta knjiga nipošto nije jednoobrazna. Franičevićeva je ocjena rezultirala time da se Parunova zapravo ispričala za svoj „propust“ i krenula iznova (usp. Lasić, 1970: 259). Sama je na upit o objašnjenju zbivanjâ tih godina sugestivno opisala: „Sjećam se da sam – u ‘metafizičkom’ tifusnom predbunilu podigla iz iskopanog jarka glavu, i da je nada mnom stajao poput diva iz bajke nitko drugi nego Marin Franičević, s grupom stranih naprednih književnika koji su nas obilazili kao Indi- jance u rezervatu. Svečan i smrtno ozbiljan rekao je odozgo: – Napisao sam u ‘Re- publici’ članak o tvojoj knjizi Zore i vihori! Sa čela obrisah znoj. Kakve zore? Kakvi vihori? T ȁ bježite! Zora mi još nikada nije bila takva zamorno-zanosna tlapnja, takav spleen! Ali sve što smogoh da na zgužvane papiriće zapišem u te dane bilo je samo suhoparno knjigovodstvo te tlapnje. Stihovani dnevnik koji je imao ipak svoj raison d’être, makar i izvan poezije.“ (Parun, 1983: 466) Dakle, prema vlastitom je svjedočanstvu iz nadrealističke vizure Zora i vihora , bilo to po direktivi ili ne, otriježnjena uskočila u surovu stvarnost: „Umjesto poje- dinca, mnoštvo. Umjesto mora i ravnice, brdovita Bosna. Umjesto ratnog lebdenja između neba i zemlje – čvrsto tlo pod nogom i kramp u ruci. (...) Te jednolične i vojnički sklepane strofe – što su mi izlazile iz pera kao da su vođene nekom tuđom i meni dotle nepoznatom rukom – bit će da su mi tada spasile život .“ ( Ibid. ) Možda joj i jesu spasile život, ali je svejedno nakon njih šutjela sedam godina, do tiskanja Crne masline , prema gotovo jedinstvenom mišljenju kritike, njene naju- spjelije zbirke. I dok će Franičević u knjizi radova Pisci i problemi (Zagreb, 1948.), u koju uvrštava i svoju kritiku Zora i vihora , na kraju naglasiti da„rado napominjemo da je V. Parun od onda pa do danas učinila znatan korak naprijed u oslobađanju od raznih opterećenja iz prošlosti“ (Franičević, 1948: 387) – misleći pritom na novu zbirku Pjesme , koju očigledno prepoznaje kao socrealističku – ulogu idejnog vođe u usmjeravanju mlade umjetnice ovog je puta preuzeo tada također vrlo mladi, bu- dući redatelj Vatroslav Mimica. Neobično, njegov je osvrt na Pjesme u hrvatskom tisku do 1952. jedina kritika te zbirke, zbirke koja se danas beziznimno proglašava 8 U planu je bilo tiskanje zbirke 1948.; zato je na njoj ta godina i navedena. 9 Za nju je nagrađena 1948. nagradomMatice hrvatske.