Nova Istra

145 Martina KOKOLARI ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Vesna Parun naišla je na otpor političkog poretka, koji je zahtijevao identifikaciju književnog iskaza s propisanim, očekivanim obrascima političkoga, a time i kul- turnoga izričaja. Partija je „odozgo“ propisivala prihvatljiv način pisanja, nastojeći pojedinca i njegovo umjetničko izražavanje pretvoriti u sredstvo sustava te ga pota- knuti ili prisiliti na sudjelovanje u stvaranju zajedničke istine, odnosno prisiliti ga na poistovjećenje s poretkom upisivanjem svoga udjela. Budući da je Parunova posegnula za novim jezičnim simbolima koji nisu ima- li, barem ne odmah razvidne, ideološke ciljeve, njezin umjetnički govor nije pre- poznat, odnosno ocijenjen je kao nerazumljiv te stoga i neprihvatljiv. Profiliravši se kao nepodobna režimu, već samim tim što se nije s njim poistovjetila, svoju je književnu slobodu potražila u neidentifikaciji. Onoga trenutka kad se otuđila od revolucionarnog vremena, režim nije mogao prepoznati njezin govor jer je svaki individualizam držao nenormalnim i neprirodnim stanjem: nije je mogao misliti izvan cjeline. Partijska je kritika svu složenost ljudske egzistencije nastojala racio- nalizirati i argumentirano objasniti u skladu s postavkama paradigme socrealizma. I kada to u slučaju Vesne Parun nije uspjela, jedino što je mogla napraviti bilo je izvesti ideološki napad zamaskiran u odgojno-prosvjetiteljsku funkciju kritičkoga diskursa. 7 Možda je više od seciranja Franičevićeve kritike zanimljivo istaknuti njegovo viđenje te situacije nekoliko desetljeća kasnije, koje najbolje svjedoči o političkim pritiscima i mehanizmima kontrole. Na upit da objasni svoj napad na Parunovu, Franičević odgovara: „Taj sam tekst napisao kao referat za Aktiv kulturnih radnika komunista. Bio sam zadužen da ga napišem. Ali nikakvih direktiva, što i kako, nije bilo. Bila je određena samo platforma s koje treba da idem u kritiku. To je bilo poslije mog izlaska iz Agitpropa i povratka iz SSSR-a, u kojem sam otkrio da odnosi između nas i njih nisu baš onakvi kako sam to zamišljao. I činilo mi se da bi im trebalo pokazati da i mi znamo što je socrealizam. (...) Ždanovizam nisam nikada prihva- ćao, socrealizam sam pokušao prihvatiti barem teoretski. Prije nego što sam počeo pisati tražio sam čvrste garancije da se Vesni Parun neće ništa dogoditi i da će moći štampati kao i do tada. A svoj sam tekst intonirao tako da bi se jasno vidjelo da je 7 I dok se danas ističe kako socrealizam nije zaživio u samoj umjetničkoj produkciji, recimo kako je on snažno egzistirao u književnoj i likovnoj kritici, kako smo već i vidjeli, koja je na sebe preuzela ulogu postavljanja i normiranja kanona (usp. Nemec, 2003: 7; Kolanović, 2011: 62). I sam je Zogović u tekstu „Osvrt na naše književne prilike i zadatke“, referatu s Prvoga kongresa književnika Jugoslavije u Beogradu (1946.), zapisao da bez prave kritike „neiskusni čitalac u mnoštvu knjiga liči na putnika u nepoznatom kraju i bez putovođe“, a „knjiga u rukama neisku- sna čitaoca, dakle našeg masovnog čitaoca, ostaje polunijema.“ (Zogović, 1947: 201-202)