Nova Istra

144 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Martina KOKOLARI Budući da se u njoj kretala na „liniji formalističkog artizma“ (Lasić, 1970: 262), njezina poezija ni na koji način nije mogla sudjelovati u podizanju kulturne razine i svijesti masa, što je prema službenoj politici bila primarna zadaća književnosti, te je prokazana zbog unošenja melankoličnih i pesimističnih preokupacija kao ekla- tantnoga primjera neprilagođenosti aktualnoj stvarnosti te nerazumijevanja njezi- ne biti: „Treba li nešto reći o ovim mračnim, bolesnim, krajnje individualističkim stihovima pisanim u vremenu, kad je dostojanstvo čovjeka u jednom dijelu svijeta uzdignuto na najviši stepen, a u zemlji, gdje se čovjek pokazao u svoj svojoj gordoj veličini. Pesimizam, koji se često ponavlja, može biti ‘istina’ društvenog sloja, koji je skinut sa pozicija izrabljivača, ali on nije i ne može biti objektivna istina, istina radnog čovjeka.“ (Franičević, 1947: 446) A pjesništvo joj je bilo proskribirano kao buržujsko i reakcionarno, napose činjenicom što je u njemu kao najočitiji prepo- znat utjecaj Tina Ujevića, dekadentnoga autora par excellence . 6 No, prema brojnim je usmenim svjedočanstvima, Paruničina prva knjiga do- čekana s odobravanjem, čak i oduševljenjem, posebno među mladima. Imajući na umu Franičevićevu osudu, vrlo je zanimljivo napomenuti da je 1947. u prilogu za- grebačkog književno-likovnog almanaha Ostvarenja , dakle iste godine kad je napa- da Franičević, njezina zbirka popisana među djelima suvremenih hrvatskih pisa- ca u kojima dominira tematika narodnooslobodilačke borbe: „Prva zbirka mlade talentirane pjesnikinje, koja se svojim radovima (...) ističe u redovima najmlađeg današnjeg naraštaja.“ (Matković, 1947: 32) Parunova je, objavivši zbirku izvan svih obzora očekivanja, u vremenu u kojemu su se kao dominantne umjetničke teme trebali obrađivati„radni elan, učešće narod- nih masa, zanos omladine, obnova i izgradnja, omladinske pruge i ostali objekti što se izgrađuju, rudnici, tvornice i obrađene površine zemljišta, udarništvo, nova- torstvo, prebacivanje normi“ (Franičević, 1947: 429), odbila svaku identifikaciju s cjelinom režimskoga poretka, posvjedočivši kako je politička identifikacija bila pre- duvjet umjetničkoj subjektivaciji. S obzirom na to da se izrazila temama i motivi- ma koje službena režimska kritika pojmovno nije prepoznala, individualiziravši se, izdvojila se od partijske svijesti. U svom zahtjevu za umjetničkim subjektiviranjem 6 Ujević je bio izrazito omražen autor u poslijeratnim godinama. Dotaknuo ga se Radovan Zo- gović, jedan od ideologa aktualne kulturne politike u Jugoslaviji, u ocjeni:„Primjer kako ne treba praviti ‘primjere književnosti’“, osvrćući se sa zgražanjem na udžbenik Vice Zaninovića, koji je Ujevića stavio uz bok Maksimu Gorkom, kao jednom od nositelja platforme socrealizma. A u jednom se izvješću Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije g. 1947. u vezi s Uje- vićevom zbirkom Žedan kamen na studencu čita:„Ujevićevu knjigu pjesama, kada bude konačno redigovana, treba poslati Agitpropu CK KPJ i vi ćete preko njega dobiti odluku da li će knjiga biti objavljena ili ne.“ (HR-HDA-1220, Agitprop, kut. 7). Dodajmo i to kako je ta knjiga tiskana tek 1954.