Nova Istra

143 Martina KOKOLARI ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN istodobno i odgovornost svih onih koji je nisu na vrijeme usmjerili. Međutim, imajući na pameti tu primjedbu, napomenimo da na Paruničine pje- sme tiskane prije ili u vrijeme Zora i vihora (a to je jedna pjesma u Hrvatskom kolu 1946. te 11 pjesama u Republici 1946.-1947.) reagira tek usputno samo Ivo Filipo- vić, bilježeći kako joj je pjesma Zemlja (uvrštena poslije u Zore i vihore ) „snažna, i neposredno iznesen lirski doživljaj naše zemlje“ (Filipović, 1947: 346). Ali recimo i to kako su joj pjesme u Republici , u čijem je uredništvu bio i Franičević, tiskane i nakon njegove osude. Možda bismo razloge toj svojevrsnoj popustljivosti mogli potražiti u činjenici da je jedan od urednika Republike , sve dok ona u njoj tiska pojedine pjesme (do 1949.), bio Gustav Krklec, koji joj je očito bio naklonjen. On je, naime, i napravio izbor pjesama za Zore i vihore . U jednome razgovoru Paru- nova izdvaja: „Imala sam sreću da je izbor napravio Gustav Krklec zadužen tada za poeziju u Nakladnom zavodu Hrvatske. Cijela je redakcija bila oduševljena.“ (Parun, 1983: 462) Razlozi popustljivosti možda se kriju i u činjenici da bismo i Franičevića, poput, primjerice, Petra Šegedina i Slavka Kolara, mogli prepoznati kao jedan od primjera koji potvrđuje tezu o„tzv. kompromisnoj angažiranosti“ (Ša- rić, 2015: 41). Bila je ona, naime, vrlo elegantno i prihvatljivo rješenje za djelovanje: partijski su kulturni dužnosnici prihvaćali zadane obveze (bit će to oprimjereno i Franičevićevim objašnjenjem nešto kasnije u radu), no osobno su ipak bili skloniji liberalnijem pristupu umjetničkom stvaralaštvu. Prikazuje se, dakle, Vesna Parun u Franičevićevoj kritici kao paradigma idejno- političke neposlušnosti, a njezino, pak, pjesništvo kao ogledni primjer nepoćudno- ga pisanja na kojem socrealistička kritika vježba svoj karakteristični pozitivistič- ki konstruktivizam, bez ikakvog interesa za estetske aspekte djela (usp. Mataga, 1995: 77). Franičević tako, nastupajući s pozicije neupitnoga autoriteta, zauzima patronatsko-pokroviteljski stav te je diskvalificira zbog, kako kaže, „formalističkih naklapanja“ dekadencije 5 i beztendencioznosti (Franičević, 1947: 445). Tendenci- oznost je, naime, bila jedna od najpoželjnijih umjetničkih kategorija te jedan od načina ukalupljivanja u dominantni poredak: prema socrealističkoj kritici, samo je tendenciozno djelo zaista progresivno jer je u najužoj vezi s tijekovima ljudske povijesti. Prava bi, istinski napredna poezija trebala odgovoriti na poticaje sadaš- njosti: ona više ne bi smjela biti prostor neprestane lamentacije, vječnoga mraka i isključive usmjerenosti na vlastitu egzistenciju. 5 Dekadencija je u to vrijeme bila sinonim za sve zapadnjačke utjecaje (prisjetimo se samo da se, primjerice, iste godine u Republici tiska prijevod teksta„Dekadenstvo – reakcionarna tekovina u književnosti“; Ivan Dončević godinu dana kasnije piše o „Borbi protiv dekadenstva u umjetno- sti“), a pritom se odnosila na sve modernističke, antirealističke tendencije: artizam, formalizam, subjektivizam, nihilizam, egzistencijalizam itd.