Nova Istra

142 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Martina KOKOLARI hrvatsku kulturnu scenu. 3 O dalekosežnosti i oštrini njegove ocjene govori i činje- nica da svi tekstovi koji se bave Vesnom Parun, što kritički, što esejistički, što enci- klopedijsko-leksikonski, spominju tu doktrinarnu osudu kojoj je bila podvrgnuta. Njezin je „slučaj“ posredno bio povezan i s nezadovoljstvom Politbiroa stanjem u časopisu Republika (usp. Šarić, 2010: 401). Franičević je, po svemu sudeći, časopis trebao„dovesti u red“ te ga promaknuti u organ službene politike. Kao primjer toga ideološkog pritiska mogu se izdvojiti riječi Vladimira Bakarića, koji na jednoj od sjednica biroa 1947. izjavljuje: „Sva ta pisanja Parunove, Mirkovića, Kolara, Jože Horvata, Šegedina, Selakovića, raznih Krležijanaca,Trockista – sve je to‘Pečat’ bez Krleže. Potrebno je oštro udariti na sve te pojave.“ (Vojnović, 2005: 370) Franičević, dakle, udara „na sve te pojave“, kao zagovornik i realizator socrea- lističkih ideja; godine 1947. u Republici objavljuje rad „O nekim negativnim po- javama u našoj savremenoj književnosti“, sa sugestivnim podnaslovom „Povodom jedne dekadentne knjige stihova“. 4 Pretvorivši je u predmet umjetničke kontrover- ze, Vesnu Parun optužio je za malograđanski individualizam i anarhizam jer se usudila, usprkos režimskom zahtjevu za materijalističkim predočavanjem realiteta, ponuditi vlastiti egzistencijalistički obrazac temeljen na kategoriji subjektivnosti. Implicirajući da je umjetnost prava umjetnost samo u mjeri u kojoj je odraz stvar- nosti – čime, paradoksalno, isključuje naročito ono lijevo„umjetno“ u umjetničkom kao temelj kulturne paradigme permanentnoga revolucioniranja zbilje, koje karak- terizira izvornu ideju ljevice – Franičević polazi od uporišnih točaka literarnoga koncepta socrealizma te Paruničinu zbirku, koristeći se prepoznatljivim partijskim ideologemima, u svjetlu didaktičkoga moralizma proglašava simptomatičnom pojavom u hrvatskoj književnosti: „...slučaj Vesne Parun može nam poslužiti kao školski primjer, kako ne treba postupati s mladim piscem, koji je tek otpočeo da književno djeluje i pred njim stoje razne mogućnosti. Drugim riječima za slučaj Vesne Parun nije kriva samo i isključivo V. Parun.“ (Franičević, 1947: 437). Budući da je „nikada nitko nije upozorio na njena zastranjenja, na mnoge besmislice, na njeno dekadentstvo, na njene knjiške ‘inspiracije’, na prazninu njezina stiha, koju ona uzalud pokušava prikriti zvučnošću – (gotovo redovito odjek pročitanog) i neobičnošću stiha (po svim pravilima dekadentne lirike)“ ( ibid. ), njezin je prvijenac 3 On je, naime, bio jedan od pozvanijih za provedbu socrealističkih postavki. Osim što je već na- kon osnivanja Agitpropa 1945. izabran u prosvjetni sektor, a potom početkom 1946. postao vo- diteljem njegova kulturno-umjetničkog odjela, svojim je kritičkim opusom pod utjecajem mar- ksističkog svjetonazora utjecao na stabiliziranje socrealizma. Pisao je i angažiranu, aktivističku poeziju u kojoj je slavio Partiju, njezin program i dostignuća. 4 Franičevićev je tekst Lasić izdvojio kao paradigmatski primjer „nasilne ideologizacije cjelokup- nog života“ druge faze socrealizma (Lasić, 1970: 49).