Nova Istra

141 Martina KOKOLARI ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN tzv. sukoba na književnoj ljevici (usp. Lasić, 1970; Nemec, 2003) te se primarno očitovala u zahtjevima novoga realizma da književnost bude učiteljicom života, a književnici „inženjeri ljudskih duša“. Književnost je u to doba postala propagan- dnim sredstvom službene ideologije, zadobivši prosvjetiteljsko-tendencioznu i agi- tacijsku funkciju. Socrealistički je kôd literarne produkcije podrazumijevao jasno i konkretno opisivanje društvene stvarnosti, prema načelima teorije odraza – time se najprije pretendiralo na njezinu razumljivost širokim narodnim masama, pomoću koje se realizirao kulturni projekt dominantne ideologije – te njezino vrednovanje u skladu s postavkama Partije. U središtu je socrealizma, kao i u drugim fazama razvoja književne ljevice, bilo pitanje o odnosu umjetnosti i revolucije, tj. o umjetnosti revolucije. Budući da ni revolucija ni umjetnost nisu mogle samostalno„ostvariti čovjeka“ (Lasić, 1970: 13) te se kao takve nisu razumijevale kao kategorije dostatne same po sebi, težilo se njihovoj sintezi, shvaćenoj kao apsolut. Međutim, problem je nastao onda kada su se i revolucija i umjetnost nastojale institucionalno formalizirati te promatrati isključivo kroz vizuru pragmatične dogme: bit se umjetnosti, dokidanjem subjek- tivizma, i sama dokinula. Sinteza umjetnosti i revolucije do krajnjih je izvrgnutih konzekvencija dovedena upravo nakon 1945., stvaranjem„hermetiziranoga apsolu- ta“ (Lasić, 1970: 14; usp. i Muhić, 1973: 1317), kada je socrealizam bio postavljen kao službena doktrina. Kulturno se stvaralaštvo pod svaku cijenu željelo uklopiti u jednostrano razumijevanje primarne funkcije književnosti, odnosno umjetnosti uopće: umjetnost se, kako zaključuje Lasić, shvaćala kao „specifična transmisija Ideje“ (Lasić, 1970: 49), a cjelina kao apsolut kojem se treba pokoriti i s njim se identificirati. Važno je istaknuti kako se diktatu socrealizma, koji se ponajprije zrcalio u agre- sivnom agitpropovskom nadgledanju, nasilnim pamfletsko-programskim tekstovi- ma te savjetodavnim naputcima propagatora paradigme o tome kako se umjetnič- ki izražavati, izraženije suprotstavlja nekonzistentna, ali ipak značajna književna praksa. Kritička recepcija Vesne Parun U takvim je okolnostima 1947. Vesna Parun, tada dvadesetpetogodišnjakinja, objavila svoju prvu pjesničku zbirku Zore i vihori , koja ni po čemu nije bila za- nemariv početnički uradak. Opće je mjesto u problematizaciji njezinih literarnih početaka postao vrlo negativan odjek te zbirke u tadašnje kritike, uime koje je na- stupio Marin Franičević, kao jedan od nositelja djelatnosti Agitpropa zadužen za