Nova Istra

140 Martina KOKOLARI, Zagreb VESNA PARUN U KONTEKSTU SOCREALIZMA: ANALIZA JEDNOGA „SLUČAJA“ 1 Uvod Javivši se u književnosti, nakon početnih stihova u đačkim listovima Anđeo čuvar i Sjeme 1930-ih godina i s nekoliko pjesama neposredno prije pjesničkoga prvijenca, prvom zbirkom 1947., Vesna Parun vrlo se brzo pretvorila u „slučaj“. Vrijeme je to socijalističkoga realizma koji se propagirao kao dominantan te zapravo jedini prihvatljiv umjetnički obrazac u godinama nakon Drugoga svjetskog rata, dola- skom Komunističke partije na vlast, te je opstao (neovisno o Rezoluciji Informbi- roa 1948.) do 1952. – godine koja se u književnoj historiografiji uobičajeno naziva početkom novih stilskih strujanja. 2 Nakon rata modernu je građansku umjetnost u europskim zemljama zamijenio specifičan oblik ideologizirane i instrumentali- zirane umjetnosti utemeljene na doktrini socrealizma, koja je svoj vrhunac, iako se ostvarila kao normativna paradigma još 1930-ih u Sovjetskom Savezu, doživje- la upravo u poslijeratnim godinama, poprimivši snažne antimodernističke odlike (usp. Kolešnik, 2006: 29). Socijalistička je, pak, koncepcija književnosti u nas bila prisutna još od vremena 1 Ovaj je rad u izmijenjenoj verziji tiskan kao izvorni znanstveni članak u časopisu Studia lexico- graphica , br. 1 (16)/2015. 2 Premda već 1949. započinje etapa novih društvenih i kulturnih orijentacija, tek će 1952. doći do konačnoga sloma književne ljevice (Lasić, 1970: 50 i d.). Zanimljivo je također istaknuti da je do napuštanja poetike socrealizma izvan granica Sovjetskoga Saveza došlo najprije u Jugoslaviji, koja je, za razliku od nekih drugih europskih zemalja (poput Poljske, Mađarske, Bugarske i Rumunjske), kako ističe Ljiljana Kolešnik, prva i prihvatila socrealistički model umjetnosti već 1945. (Kolešnik, 2006: 30; usp. i Flaker, 1976: 309)