Nova Istra

138 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Ljubica JOSIĆ izliječen slikar“. U Zorama i vihorima mlada se pjesnikinja branila od slijepe ulice bitka odmakom u djetinjstvo i njegovu čistoću, mladenaštvo i njegovu snagu koja se isprepleće sa snagom prirode. Stihovi iz pjesme Dijete i livada: Samo dijete jasno čuje u mahovini / treptaj brzog proljeća, cvrkut u perju vodomara. / Za potocima luta, sa smrekama se cjeliva na suncu / dok oči poprimaju boju bliskoga brijega , svjedoče kako je jarka imaginacija sposobnost djeteta i pjesnika, a oboje su udijeljeni darom nepo- sredne životne ljepote: dijete zanesenošću, pjesnik darovitošću. Ushićenost i mla- denački zanos kojim je prožeta zbirka eksplicitno se ogledaju u prevlasti zelenoga, bilo kao pridjevne ( zelen ), glagolske ( zazeleniti ) ili imenične sastavnice ( zelenilo ), koje čine neobične sklopove bogatih konotativnih suzvučja, često vezane uz kre- acijske činove kao dijelove rasipnih metafora, poput one u paradigmatskoj pjesmi metapoetičnoga subjekta Ja tjeram krdo riječi : Ja tjeram krdo riječi / kudravo runo jesenje. / A sumrak zeleno ječi, / i mlin žuboravo stenje , gdje se„metaforična hiperbo- la“ (Lemac, 2015: 29) ugrađuje u naslov i prvi stih, te u stihovima pjesme Prozori : Sanjam zelene brodove u tihoj luci / u kraju neznanu s onu stranu brijega i pjesme Oproštaj u bronci: Sumrak poprima zelenu boju maštanja . Zelena boja, razvidno je iz navedenih stihova, često je vezana uz maštanje, stvaranje, domišljanje, iscrtavanje obrisa, priča i boja, ali i uz mladost i životnu energiju početaka. U tom je kontek- stu osobito zanimljiva pjesma Djevojke u mauzoleju , prema Milićeviću (1982: 16), jedna od „najčišćih i najcjelovitijih lirskih kompozicija mlade Vesne Parun, u kojoj je postignuta odmjerenost u riječi, preciznost u slikovitosti, unutarnji red i razvoj pjesničkog teksta“. U pjesmi se u skladu s gradbom pjesničkih slika smjenjuju ta- mne i žarkije boje (artificijelna zlatna, potom zelena, žuta i simbolički sadržana na- rančasta). Tim kolorističkim suprotstavljanjem značenjski su suprotstavljena dva svijeta: statika minuloga, a simbolički prisutnoga (careva grobnica, njezin mozaik i mramor) i mlade djevojke, „vitke gušterice koje muči ljubav“. Lirski subjekt legi- timiran je u množini, s odlikama mladosti, putenosti i živosti. Kontrast je najjače razvijen u četvrtoj strofi s pomoću zelene boje, koja je središnja os pjesničke slike živosti naspram prethodno danoj statici. Ovdje unutarnja napetost postiže svoj vr- hunac: strast i neobuzdanost mladosti simbolički je sva upregnuta u zelenu boju: „A i obzorje je teško od žara, srce je zeleno u unutrašnjoj napetosti koja možda po- tječe od neobjašnjivih atavističkih nagona“ (Milićević, 1982: 16), zbog čega se može zaključiti da se pjesničke slike svojim kolorističkim gradbama razvijaju iz principa suprotnosti, tj. suprotstavljanja tamnoga, mračnoga, neumitnoga i primordijalnoga upravo centriranjem zelene boje. Zelena boja simbol je putenosti, živosti i mladosti, dio prirodne ravnoteže na podlozi kontrasta svjetlosti i sjene.„To su boje na granici opipljivoga, boje u snu: odgonetavanje što jeste a što je stvoreno“, istaknula je Vesna Parun o združenoj dvojakosti te vječne igre u popratnom tekstu U početku bijaše