Nova Istra

137 Ljubica JOSIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN božanstvenog eha. I odloživši kist stavlja ruku na kormilo Arga“ (str. 2). U tom„be- znađu boje“ ostvaruje se arhetipski, pa i sveti prostor, koji bi, ističe, u pjesništvu po- tencijalno mogao biti u formi sonetnoga vijenca, a u glazbenoj umjetnosti rekvijem. Esejem Vrata i sudbine Vesna Parun popratila je ciklus pastela Likovna katarza Žane Tomas, koji je bio izložen u Ninu 1997. godine. Parunova uvodno razma- tra boju kao izražajno sredstvo i način dočaravanja umjetničke vizije iste sugestiv- ne snage, bez obzira na granice i formalne podjele među umjetnostima. U tom je smislu boja točka spajanja umjetničkih modusa, rušenje formaliziranih pristupa umjetnosti,„jednostavna i možda najuzbudljivija igra prirode, tajna kojoj se pribli- žiti žude i poezija, i glazba, i nezasitno naše oko“ (str. 1). U pastelama Žane Tomas izdvaja mediteranski kontekst i pripadajući kolorit, izdižući ga na razinu arhetip- skoga, pružajući metatekstualne poveznice s književnim djelima, među ostalim, i s Heinovom baladom Hodočašće u Kevlar . Uz već zamijećenu figurativnost, kao važnu sastavnicu predstavljena stvaralaštva Parunova ističe mogućnost uvlačenja promatrača u priču tih pastela, od kojih neke „imaju aromu oleandra, ali i svježinu limunova zelena lista“ (str. 2). Ta zamjedba kao da priziva pjesmu Dom na cesti , u kojoj se jednostavnom stihovnom sintaksom razvija višeznačna pjesnička tema za- gonetna susreta koji je vremenski simbolično određen bojom, tj. stihom Istok posta- de ko limun zelen . Z načenjski upravo taj u drugom dijelu inverzivni stih omogućuje odgonetavanje doslovnoga i prenesenoga značenja jer, prema Pavličiću (1999: 231), pjesnička slika njime postignuta uspostavlja vremenski protok od noći do svanuća te omogućuje zaključivanje, uz druge značenjske aspekte, o ljubavnom karakteru toga susreta, dovodeći do ljubavnoga otrježnjenja i nemogućnosti ostanka, čime je zelena boja razmeđa u doslovnom (izmjena dana i noći) i višeslojnom značenju ključna za shvaćanje razvoja pjesničke teme i za premošćenje napetosti između de- notativnosti i konotativnosti pjesme. U pjesništvu Vesne Parun zelena boja, kao dio pjesničkih slika, najviše je doš- la do izražaja u pjesničkom prvijencu, posebice u pjesmama koje su motivski ve- zane uz djetinjstvo, gdje se afirmiraju kromatske vibrantne strukture, najjasnije u iskošenoj dječjoj perspektivi u kojoj je najprirodniji, najčišći, najneposredniji način iskazivanja onaj s pomoću boja.„U djetinjstvu nam je boja bila takoreći sinonim za slikarstvo“, zapisala je Parunova u tekstu Vrata i sudbine uz ciklus pastela Likovna katarza Žane Tomas i dodala: „Unutar te dugine šifre svjetla i tame, univerzalni je prostor nabijen pojedinačnim i usudno disparatnim: i čini mi se da ova civilizacija – uhvaćena u zamku vlastite kauzalnosti – ulijeće u jednu slijepu ulicu bitka gdje se skupljaju sve dosad življene i nikad do kraja razjašnjene ljudske povijesti. Svaka je priča tvrđava lancima privezana uz nebo, uz mit, uz zemlju kao usudnu nam koli- jevku, uz Mediteran ovaj s okusom višnje i masline od kojega ponajmanje može biti