Nova Istra

136 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Ljubica JOSIĆ metaforom nesmiljenom poput mača“. „Vidjeti, slušati, osjećati. Svjetlost preobražavati u sliku, sliku u glazbu, glazbu u riječ. Tako se, voljom svjetlosti, postaje stvaralac novih svjetlosnih žarišta, novih volja, tako se počinje govoriti linijom, bojom, metaforom, tonom, pričom. Tu za- vršava iskustvo jedinke i započinje prostor naroda. Tu će se završiti iskustvo na- roda i otvoriti se prostor slobode“ (str. 7), navodi Vesna Parun u prvome dijelu eseja Uvod u legendu „ljepota“ ili njezin kraj . Taj je tekst nastao u povodu izložbe slikara i grafičara Branka Vujanovića 1986. godine. U njemu se bavi metaforiza- cijom umjetničkoga izraza isticanjem srodnosti između pjesništva i slikarstva jer se u objema umjetnostima postojeće preosmišljava novim raspoređivanjem kojim se otvaraju „stari“ sadržaji, odnosi i poruke. „Pjesnik ne govori ništa, niti slikar išta izlaže. To sudbina govori sebe, svijet izlaže sebe. Morsko dno izlaže svoje čude- sne fosilne skulpture; nebo demonstrira putanje svojih davno zapaljenih krijesova“ (str. 7), navodi, te esej, u kojem su utkani i eksplicirani stihovi srpskoga pjesnika Vladislava Petkovića Disa, zatvara slikovitim nizom: „Violetno. Modro. Zlatno – crveno. Bijelo. Bijeli oblak kao nebeska ponjava, u koju će vjetar prosuti školjke i zvijezde.“ (str. 9). U jednom od ekstenzivnijih tekstova što su posvećeni slikarstvu, naslovljenom Krajolik ravnotežom opsjednut u povodu izložbe Marija Tomasa, Parun obrazlaže krajolike s tematskoga i tehničkoga aspekta, a posebice se osvrće na one koji prizi- vaju autorovo djetinjstvo, za koje je najvažniji omjer svjetla i sjene, sve do priklonu- ća tami, simboličkomu zahvaćanju ništavila i rasplinuća života. Potom se zadržava na figurativnosti crteža i ističe vlastitu bliskost s onim pejzažima koji su nastali kontrastom, tj. nanošenjem sloja bjeline na tamnije konture, „poput zavjesa što se iz sivkastog prelijevaju u narančasto“ (str. 5). Izdvaja Olujno predvečerje za koje na- vodi da je „čista poezija, sa zelenom stazom koja zavija tajanstveno i s dramatičnim nanosima oblaka u pozadini.“ (str. 5), a posebnu pozornost posvećuje djelu Zelena vaza , prikazu nežive prirode, koji simbolično utjelovljuje životnu ambivalentnost jer priziva mlado proljeće, ali aranžirano cvijeće kontrastira središnjemu zelenilu: „Žuto. Žuto i zlatno. Začaran prah staroga zlata. Svjetlonarančasto s bijelim pati- nastim mrljama duše i pustoši.“ (str. 7). U eseju Kornatski krug bojom , kojim je popratila izložbuVatroslava Kuliša 1996., održanu u Šibeniku i Dubrovniku, Vesna Parun bavi se ponajviše prostorom i njegovom dinamikom u apstraktnoj obradbi gustih namaza bojom. Za kornatski prostor, koji je metaforično prikazan kao apsolutni prostor, ističe da je sveden na plohu i u njoj ostvaren „šturim vrtlogom boje“: „(...) Kornati su uistinu izbijeljena pozornica na kojoj se morala odigrati nekoć posljednja orgija bogova. Zato valjda Kuljiš zadnjim grubim potezom kista žuto ili narančasto kao da lišava sliku njena