Nova Istra

135 Ljubica JOSIĆ ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN zine izložbe u Čakovcu 1995. godine, u kojem se prepoznaje naslov pjesničke knji- ge Koralj vraćen moru (1959.) te povezuje životni prostor kornatskoga arhipelaga s „usnulim morem“, Međimurjem: „Gdje su ribari? – upitah tamne vrbike. – Eno ih, na crnosmeđim plohama oranice! – A žuta i narančasta jedra leuta? Zašla su za obzorje, za suncem što grimizom zapalilo je okna na zapadnim pročeljima“ (str. 1). „Ima u sred grada Čakovca jedna kuća oko koje u lipnju perunike cvatu. Peru- nika moj zavjetni je cvijet. Ljubičasta boja je mog usuda“ (str. 3), zapisala je Vesna Parun 1995. godine u eseju u povodu izložbe u Čakovcu iste godine. Načelno se može reći da je pjesnikinja tu boju rabila u onim pjesničkim slikama u kojima se pobuđuje melankolija, rezignacija, bilo ljubavna, bilo životna, najčešće žal za onim u prošlosti što je nosilo vedrije tonove. U pjesmi Sjećanje na ljubičastu boju ( Koralj vraćen moru , 1959.) prolaznost ljeta okvir je razvoja pjesničke teme: crvena boja uvodnih stihova asocira na toplinu života koja će se istopiti onako kako sunce bude mirovalo pred očima lirske protagonistice i pretvorilo se u ljubičastu: rapsodija ži- vota na podlozi je smrti, ciklusni događaj na kraju ljeta. U pjesmi Perunike ( Jao jutro , 1963.) također se s pomoću ljubičaste boje metaforički dočarava prijelaz dana u noć. Lirski subjekt skriven je do treće strofe, kad se legitimira u množini, nižu se neobični spojevi boja prema kojima se može pretpostaviti da se uvodni dio pjesme odnosi na sumrak, što potvrđuju i završni stihovi ( Perunike / Rascvjetali križevi / Vlažna posteljina sumraka / Ljubičast grad ), u kojima su perunike, simbolično predstavljanje ljubičaste boje, dio pjesničke slike u kojoj dolazi do posvemašnjega bojenja pjesničkoga prostora ljubičastom bojom, utjelovljenjem usuda i zavjeta. Prvi tekst kojim je Vesna Parun popratila slikarsku izložbu drugih umjetnika bio je onaj napisan u povodu izložbe Nives Kavurić-Kurtović 1986. godine u Sa- moboru. Naslovljen je modifikacijom stihova I sve je tako kako crtaju djeca te se u njemu, prije osvrta na organske oblike sadržane na izloženim platnima ( Pietà i druga djela), navode stihovi ...Sve je tako kako govore ljudi. / Sve je tako kako govore djeca. / A ipak svaki list zacijelo drukčije žudi / i svaki brijeg jekom zvona drukčije jeca. / I sve je bilo tako kako su rekli ljudi / u narančastom klancu / kad nije bilo mjeseca , nakon kojih se upućuje na povezivanje „slikarske palete“ i „poetske istine“ u simbolističkome djelu slikarice u kojem je „Isti klanac, ali mjesečev ga je obasjao šapat, i žuto je postalo narančasto a narančasto bakreno i zlatno, otvorili su se neki tajni vidici i jedva čujan hod nebesa oglasio se u ponoć“. Nives Kavurić-Kurtović je, ističe Parunova,„Tanani analitički skalpel odveć dugo, ujevićevski nabujalo – medi- tativno držala u svojoj ruci, a da joj ga ne bi, u trenutku sjetne rastresenosti, vrtlog kaosa istrgnuo iz dlana, te joj nije preostalo drugo nego da u smeđe, oranž i plavo uroni vrhunskom sintezom“. Izvorišta su dviju umjetnosti, zaključuje, zajednička: „A kaosu se slikar i pjesnik odazivlju skalpelommašte: linijom preciznom kao broj,