Nova Istra

134 ŽIVOT I DJELO VESNE PARUN Ljubica JOSIĆ izložbi, 1 dehijerarhizirajući u njima vrste umjetnosti. 2 U njima je, među ostalim, problematizirala razlikovnost odnosa boja u funkciji simbolizacije i metaforizacije te deskripcije, izravno imenovala razloge za posezanjem u određene spektre i ek- splicirala arhetipske izvore svoje kolorističke imaginacije, otkrivajući autopoetički i slikarske sastavnice svojega pjesništva. U jednome od eseja navela je da je zelena boja boja njezina djetinjstva, a ljubičasta boja njezina usuda. Niz pjesama iz razli- čitih pjesničkih knjiga potvrđuje taj zapis: Tijelo i proljeće , Obilja mladosti , Balada prevarenog cvijeća , sve iz zbirke Zore i vihori , Sjećanje na ljubičastu boju iz zbirke Koralj vraćen moru , pjesma Nikad iz zbirke Ti i nikad neke su od njih. Prvu samostalnu izložbu 1986. godine u Zagrebu, 3 na kojoj je izložila trideset i tri slikarska djela, Vesna Parun popratila je stihovima pjesama koje je ondje prvi put objavila (pjesme Ponornica i Exodus ). 4 Uz njih se navodi da je riječ o prvoj izložbi na kojoj je likovni izraz Vesne Parun u prvome planu, umjesto književno- ga, te da ona svoje slikarstvo naziva „poezijom u boji“ jer nastaje kao svojevrstan nusproizvod bujna stvaralačkoga procesa u kojem kist i pastele nadomještaju riječi i napajaju se na istom imaginativnom vrelu kao i pjesništvo. U tekstovima koje je prilagala uz izložbe drugih umjetnika Parun je naglašavala povezivanje dviju umjetnosti, slikarstva i književnosti, ukidajući vrstovne i žanrovske granice; gdjeg- dje je parafrazirala svoje stihove ili ih je razrađivala u proznome obliku. U tom je kontekstu znakovit tekst Koralj vraćen Međimurju , nastao u povodu promocije nje- 1 Eseji kojima je Vesna Parun popratila slikarske izložbe, uz popratne slikovne priloge, čuvaju se u njezinoj ostavštini u Hrvatskome državnom arhivu, u kutiji br. 45., unutar serije 9. (slikarstvo), pod signaturom 1755. U ovom ih radu istražujemo s ciljem utvrđivanja autoričina određenja prema „pjesničkim“ i „likovnim“ bojama, ponajviše zelenoj, ljubičastoj te akromatskim bojama, koje potom analiziramo u paradigmatskim pjesmama različitih pjesničkih knjiga. 2 Valja napomenuti da se slikarstvomVesna Parun bavila od 1970. godine. Ponajviše je slikala pa- stelom i u akvarelu. Prvu izložbu imala je 1986. godine u Zagrebu, a posljednju 1999. godine na Zlarinu. Svoja je djela, pretežno motive primorskih pejzaža, zalaske sunca, kuće, animalističke, najčešće ptice kao metafore i simbola„svega što se naziva životom, radošću, slobodom, prostran- stvom, ljepotom“ (Milačić 1995: 13) i botaničke motive, često masline i heliotropske motive, kao simbole životne energije, izlagala na Zagrebačkome salonu. Imala je izložbe u Čakovcu, Kastvu, Lovranu, Strassbourgu, Grazu, a 1995. godine u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. 3 Na skupnoj izložbi Vesna Parun pojavila se 1987. godine u Zagrebu, kao počasna članica Sekci- je lijepog izraza, gdje je izlagala uz Inu Alfirević Aljinović, Maju Borzatti, Ivana Bučara, Boženu Dragicu Cingulin, Gorana Curla, Ivicu Čengića, Josipa Dimića,Vladimira Galinu, Eduarda Go- golka, Marijana Hegedušića, Krešimira Ivića, Željku Kakarigi, Branku Klarić, Dragicu Sršan Kocijan, Branka Kostelića, Ivku Martinu Marinković, Sergija Mihića, Ivana Milata, Branka Mimicu, Mirka Rostaša, Nikolu Rubida, Josipa Slavića, Slavka Tomerlina, Ivana Tomljanovića, Branka Vignjevića i Martu Makanec Filipčić. 4 Valja napomenuti da je Vesna Parun, osim što je autoricom više tekstova kataloga slikarskih i fotografskih izložbi, i ilustratoricom mnogih svojih pjesničkih knjiga.