Nova Istra

133 Ljubica JOSIĆ, Zagreb ESEJI O SLIKARSTVU I POEZIJA U BOJI VESNE PARUN „Vidjeti, slušati, osjećati. Svjetlost preobražavati u sliku, sliku u glazbu, glaz- bu u riječ. Tako se, voljom svjetlosti, postaje stvaralac novih svjetlosnih žari- šta, novih volja, tako se počinje govoriti linijom, bojom, metaforom, tonom, pričom. Tu završava iskustvo jedinke i započinje prostor naroda. Tu će se završiti iskustvo naroda i otvoriti se prostor slobode.“ Vesna Parun ide u red najsvestranijih hrvatskih književnika. Raznolik joj je opus protegnut na sve književne rodove i više vrsta umjetnosti, među kojima je najpo- mnije kritičke recepcije njegova pjesnička sastavnica. Značajke koje se obično pri- pisuju pjesništvu Vesne Parun, bez obzira na njegovu kronološku ukorijenjenost, rani ili zreli, potom sonetni i kasniji satirički ciklus, formalna stihovna i druga određenja, jesu naglašena osjetilnost, metaforičnost, slikovitost i emocionalnost, a sve se te značajke prožimaju izražajnošću boja, iznimno važnim aspektom toga pjesništva, osvjedočenim u najjasnijem obliku u naslovnim sintagmama pjesničkih knjiga: Crna maslina , 1955., Ljubav bijela kost , 1978., Indigo grad , 1989., te u naslo- vima pjesama: Zeleni okvir smrti ( Zore i vihori , 1947.), Noćni razgovori s pritajenim bojama zemlje ( Ti i nikad , 1959.), Sjećanje na ljubičastu boju ( Koralj vraćen moru , 1959.), Zeleni pepeo podneva , Smrt i jeka boja (obje iz zbirke Ukleti dažd , 1969.), Bijeli nokturno ( Sto soneta , 1972.), Modrine ( Stid me je umrijeti , 1974.) i dr. Za razliku od pjesničkoga opusa, prozno je stvaralaštvo Vesne Parun slabije istraženo, posebice njegov esejistički dio. Dio eseja posvećen je likovnoj umjetnosti, a riječ je o tekstovima kojima je Parunova popratila niz slikarskih i fotografskih