Nova Istra

99 Michel TOURNIER NOVI PRIJEVODI na remek-djela. On bi zacijelo bio iznenađen tim obrtanjem vrijednosti. Kao i mno- gi od njegovih slavnih nasljednika – Man Ray, Brassaï, Cartier-Bresson, Klein – i Nadar je došao do fotografije preko slikarstva ili, točnije, kad je o njemu riječ, preko crteža. Kao novinar i ilustrator, najprije je namjeravao fotografirati poznate ličnosti svojega doba, da bi zatim, ne trošeći previše njihova vremena, mogao u miru nacrtati njihovu karikaturu. Fotografija je, u početku, za njega bila samo skromna sluškinja crteža. No, malo-pomalo, učinila je crtež nepotrebnim. Nadarov panteon, zamišljen najprije kao zbirka karikatura, postao je album fotografija. Kroz njegov atelijer u Ulici Saint-Lazare, a zatim na Bulevaru Capucines, prode- filirala je čitava slavna Europa, od Liszta do Delacroixa i od George Sand do Baku- njina. Za neke, u tom postupku ima nečeg zlokobnog, opčinjavajućeg. Svladavajući strah, Balzac se, među prvima u svoje vrijeme, dao dagerotipirati već 1842. godine. Njegova bujna mašta odmah mu je pružila metafizičko objašnjenje tog misterioznog postupka i Nadar ga je dva puta imao priliku čuti kako izlaže svoju neobičnu teo- riju. Dakle, prema autoru Ljudske komedije , svako tijelo u prirodi sastoji se od niza spektara, u slojevima položenim jedan na drugi u beskraj, poput neizmjerno tankih listića. Svaka je fotografija, dakle, ljuštenje jednog od tih slojeva – onog površinskog – ni njegovo polaganje na fotografsku ploču. Fotografirano tijelo, dakle, pri svakom snimanju očigledno ostaje bez jednog od svojih spektara, to jest gubi jedan dio svoje konstitutivne biti, a to je opasna kušnja... Michel Braire – jedan od najboljih poznavalaca Nadara – vrlo je točno istaknuo relativno malu pozornost koju je Nadar, čini se, poklanjao fotografiji na otvorenom. Taj veliki pustolov – u najplemenitijem smislu te riječi – nije uopće bio lovac na slike. Premda je snimio prvu fotografiju iz zraka u povijesti, učinio je to u nadi da će se obogatiti primjenom tog postupka u kartografiji i za katastarske izvode. Uskoro je korištenje tom svojom tehnikom prepustio drugima. Bio je i prvi koji se u fotografiji služio umjetnim svjetlom, ali serija njegovih snimaka pariške kanalizacije i katakom- bi nije imala nastavljača. Imamo samo jednu njegovu fotografiju, na kojoj ga vidimo u gondoli balona. Fotografija je snimljena u njegovu studiju, gdje je o gredu obješena minijaturna gondola. Godine 1886. napravio je prvi fotointervju, snimivši niz foto- grafija fizičara Chevreula uoči njegova 101. rođendana, popraćenih odgovorima na pitanje kako doživjeti sto godina. No, na svojim portretima nikad nije pokušavao stvoriti iluziju„uhvaćenog trenutka života“. Intenzivan život koji zrači iz većine njego- vih portreta potječe od pogleda, od nepomičnog izraza, od cijele ličnosti fotografira- ne osobe, nikad iz pokreta, a još manje dekora. Čini se da je Nadar, unatoč izazovima slikovitosti, odmah napravio osnovni izbor, koji će mnogi drugi – i to do današnjih dana – ponoviti nakon njega: samo mu se ljudsko lice čini dostojnim da ostane zabi- lježeno na filmu.