Nova Istra

85 Mirjana BULJAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST – Možda bismo se mogli dogovoriti – rekao je kapetan, ali to će vas koštati. Ako ste vidjeli moj brod, morat ćemo na palubi demontirati klupe i možda premjestiti čamce za spašavanje. Znate li vi koliki je to posao? Posada neće ni prstom maknuti ako joj se dobro ne plati. – Šoldi su tu, jesam i vam pokazao? – Jeste! Ma iskreno, što će vam to? Zar se niste u Americi dovoljno navozali? – Pitanje časti. Obećao sam, kladio sam se kad sam pošao ća da ću ga zaraditi i kupiti i da ću se vratiti doma jedino s njim ili nikada. – T ȁ , što vam je bilo da se tako kladite? Čitav se otok može pješice proći za deset minuta! Kamo se mislite voziti? – O, imam, imam kamo! – nasmiješio se Joe ponovno se sjetno prisjećajući dje- tinjstva. – Po onoj našoj lijepoj starinskoj bijeloj cesti od sela do rive. Vozit ću se svakog dana pred brod dva puta ujutro i dva puta uvečer tamo i natrag, najmanje dva kilometra, čovječe! Zar nije vrijedilo, dragi moj, živjeti za to, raditi i mučiti se punih trideset godina? „Delfin” je plovio mirno, bez žurbe, jedva su se čuli valići njegove tihe plovidbe. Sunce je zalazilo i pod njegovim posljednjim spuštenim žarkorumenim zrakama oprani i ulašteni Joeov zlatno-smeđi cadillac bliještao je nestvarnom ljepotom na palubi maloga otočkog broda. Joevo je srce bilo ispunjeno neizrecivom srećom. Jedi- no u njegovu zavičaju, mislio je, na njegovu moru, samo njegovo jadransko sunce na zalasku tako čarobno obasjava sve živo i neživo. Uzdrhtala srca promatrao je pučinu i željno iščekivao da na obzorju u žarkom rumenilu sutona ugleda udaljene obrise svoga otoka.