Nova Istra

84 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mirjana BULJAN prostran široki natkriveni slobodni prostor za teret. Koliko se sjećao, i njegov bi se cadillac mogao tamo dobro smjestiti, trebalo bi samo otvoriti još dio ograde kako bi ušetao na brod lako i sigurno bez ijedne ogrebotine. Nadao da se da će i sadašnji otočki brod biti prikladan, možda čak i bolji. T ȁ , zar novo vrijeme ne nosi stalni napredak? Eto, nekada nije bilo ni trajekata ni katamarana, pa ipak su stari pjesnici polako i bez ičijeg uzrujavanja sve i svakoga dovozili u svaku luku. Čim je nakon vožnje vratolomnom uskom zavojitom cestom stigao uMali Lošinj, potražio je kapetana broda „Delfin“ koji je održavao lokalnu liniju s malim otocima, Mali Lošinj-Susak-Unije-Srakane, i kao što mu je jedan dokoni zgubidan na rivi rekao, našao ga u bistrou „Meduza“ u društvu prijateljâ na partiji briškule. Kad je čuo što „Amerikan“ od njega traži, kapetan ga je začuđeno pogledao i za- tim bez riječi s prijateljima prasnuo u smijeh. Utihnuli su čim mu je Joe pred očima zamahnuo svežnjem dolara. Muškarci su bacili poklopljene karte na stol. – Ma kako vi to zamišljate, mister? – upitao je kapetan i ponovio isto, Joeu već poznato pitanje. – Što će vam auto na onoj gomili pijeska koju vi Suščani zovete otokom? Ali boli me briga, ja bih vam taj auto možda još i uzeo, kad bi ona moja kanta koju zovemo brod zbilja bio brod, malo bolji brod, malo veći od ovog moga sada, iako je ovaj inače sasvim dovoljan za ono malo ljudi koji tamo žive, za ono malo ribe i vina koje donose u grad na prodaju! – nastavio je kapetan. – Ali nema šanse! Kako ću ukrcati auto koji je gotovo veći od broda? – Da ste vi kapetan kakvi su bili naši stari kapetani, vi biste se snašli. Oni nisu nikada ništa ostavili na rivi, za njih nije bilo „ne može se“! Sve se moglo u njihovo vrijeme ukrcati, da ste baš htjeli i vlak. Kapetan nije htio pokazati da je uvrijeđen, iako mu je bio pun nos priča o starim vremenima i starim brodovima i njihovim kapetanima. – Dajte, sjednite s nama! – rekao je pomirljivo. – Popit ćemo vina i o svemu ras- praviti kao ljudi! Na spomen vina, Joeu su se zažarile oči i zarumenjela glava pod proćelavom pro- rijeđenom suščanskom riđom kosom. Nije prestao čeznuti ni u svih trideset godina za domaćim vinom od jedine još preostale crne loze na bližim i daljim otocima, koja je preživjela epidemiju peronospore i nastavila rađati usprkos Mussolinijevoj zabra- ni uzgoja crnoga grožđa radi zaštite njegova talijanskog chiantija. Zadnji ga je put pio kad se s majkom, bratom, prijateljima i rođacima opraštao na rivi pred odlazak u Ameriku i još se zvao Osip, a ne Joe. Sjeo je za stol i mahnuo konobarici da dođe. – Tako razgovaraju pravi ljudi – rekao je s užitkom srknuvši takozvano domaće vino, ali koje ga, nažalost, ni po čemu nije podsjećalo na nezaboravni zavičajni okus koji je još dugo čuvao u novom svijetu na svojim nepcima.