Nova Istra

83 Mirjana BULJAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST One stare bijele kamene ceste ostale su samo u poljima među gromačama – rekao je čovjek koji je sa ženom na gatu u riječkoj luci čekao ukrcaj na katamaran. Bili su s njegova malog otoka, prepoznao ih je po odjeći. Žena je imala slikovi- tu kratku, iznad koljena nabranu suknju s bezbroj podsuknji, duge crvene vunene čarape i rubac na glavi kako ga je vezivala njegova majka. Bili su mladi, vjerojatno nisu bili rođeni ili su bili mali kad je on odlučio otići u daleku Ameriku, u Hoboken, New Jersey, kamo su uglavnom odlazili ljudi s njegova otoka. – Lijepo je što još uvijek nosite našu starinsku odjeću – rekao je razdragani Joe. – To je samo za televiziju – odgovorila je žena. – Snimali smo nekakvu folklornu emisiju. – Dugo nisam bio doma – rekao je Joe. – Vratio sam se zauvijek. Dovezao sam i svoj cadillac. Došao je iz Amerike brodom. Onaj metalik – pokazao je rukom Joe prema parkiralištu. Mladi je čovjek bio zadivljen. – Bome je veliki! I sja se kao zlato. Još nisam vidio takvu boju. – A kamo mislite s njim? – upitala je žena. – Doma, na Susak – odgovorio je Joe kratko. Ljudi su se navikli na svakakva čuda od „Amerikana“, ali ovaj je bio prvi koji je htio dovući auto na njihov mali otok udaljen sedam milja od glavnoga grada velikog otoka. – Gdje ćete ga tamo voziti? – upitala je iznenađena žena. – Najradije bih da mogu do moje kuće, ali moj car ne može u selo, kale su pre- uske. Morat ću ostavljati auto dolje, pod selom. Ali vozit ću se donjom cestom do rive – odgovorio je Joe. – Ma to je samo petsto metara! – uzviknuo je muškarac. – A ne, ima sigurno više od osamsto metara, možda i kilometar – samouvjereno je odgovorio Joe. Možda bi se rasprava o dužini jedine ceste na malom otoku nastavila da posada katamarana nije otvorila ulaz. Ljudi su požurili na ukrcaj. – Sada je jedino problem kako ću auto dopremiti na otok – rekao je Joe na ra- stanku. – Pokušajte lokalnom linijom od Lošinja do Suska – doviknula je žena. –Brod je mali, ali još uvijek plovi. Joe se sjetio nekadašnjih brodova svoga djetinjstva, koji su iz nepoznatog razloga nosili imena pjesnikâ iako oni nisu imali baš nikakve veze s vrećama kupusa, krum- pira i ugljena, s tovarima crnike za ogrjev, s namještajem i hladnjacima i svakakvim drugim stvarima kojih se samo čovjek može sjetiti, a koje su razvozili po svim većim i manjim lukama od Rijeke do Zadra. Ti su morski pjesnici na donjoj palubi imali