Nova Istra

82 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mirjana BULJAN otoku do Italije, sa stotinjak stanovnika, odakle su ljudi stalno odlazili, istina, u Ameriku, ali na dokove, jedino mjesto gdje su mogli dobiti teški posao lučkih rad- nika. Za plaću koju su dobivali ni za nekoliko života ne bi mogao uštedjeti za takav auto. – Ma uvijek si bio i ostao inšenpijan! Takvog kakav si ti, žgoljav, kost i koža, neće ni pustiti u Ameriku – rekao je Mikula bratu. – Oni uzimaju samo ljude jakih mi- šića i zdrave pameti! Pobrinuo se da Osipa svi u školi počnu zvati Cadillac. Dječaci su kao veliki pljuc- kali u dlanove i rukovanjem zaključivali prve oklade na račun Osipovog auta, svaki u okvirima svojih plaćevnih mogućnosti. Joea je sjećanje na dječačke godine ispunilo ganućem i nostalgijom. Pitao se gdje su sada njegovi školski prijatelji, kako izgledaju, čime se bave? Poslije posljednje za- ključene oklade, a to je bilo na rivi pred njegov odlazak u svijet, odlučio je da se nikome, ni obitelji, ni prijateljima, neće javljati dok ne ispuni svoje obećanje. Ustrajao je u svom naumu punih trideset godina teškog, mukotrpnog osam- ljeničkog života. Odricao se svake udobnosti i svih radosti i užitaka kako bi uštedio novac za svoj jedini životni san: ružičasti cadillac. S vremenom je odustao od ružičaste boje. Čovjek s godinama postaje ozbiljniji i profinjeniji. Pojavili su se i novi modeli. I Elvis je kasnije odabirao smirenije boje, čak i jedan crni cadillac. Stoga je Joe počeo razmišljati o malo tamnijoj, možda čak o zlatno-smeđoj metalik boji s kožnim presvlakama pješčane boje. Neke je stvari u međuvremenu naučio. Sjetio se da su na njegovu malom otoku majke pokrivale gla- ve ženskih beba ružičastim kapicama i odijevale ih u ružičaste košuljice i ružičaste haljinice. Elvisu je ta boja pristajala jer je ionako, zaključio je s vremenom Joe, imao bebasto ženskasto lice i vrtio zadnjicu kao haremska plesačica. Nije ga prestao zbog toga voljeti i njegove su ga pjesme i dalje oduševljavale, čak ponekad i suosjećajno ras- tuživale, jer je zbog štedljivosti bio vječno nesretno zaljubljen u nedostižne ljepotice. Vjerovao je da zbog zlatno-smeđe boje neće izgubiti okladu kad se vrati na otok. Od onoga vremena njegovi su prijatelji, nekadašnji dječaci, postali ozbiljni muže- vi. Pitao se sjećaju li se još uopće oklada? Ali, on ih pamti. Znao je da se mora vratiti kući s cadillacom, kingom, kraljem, princem među autima. U riječkoj je luci Joe Muzich (neki su ga prijatelji u Americi iz šale ponekad zvali „Mjuzik“) doznao da su ukinute brodske linije kojima su ljudi nekada odlazili na otoke. Umjesto brodom sada se plovilo modernim katamaranom, na koji su se mo- gle ponijeti samo najnužnije stvari, ništa od većeg tereta. Čudo je da su otočani na to pristali. Kako dolaze na tržnicu, čime prevoze vino? Kako na otoke dovoze stvari koje kupuju na kopnu – ormare, strojeve, kućanske aparate? – Sada sve ide trajektom pa onda autima i kamionima. Cesta je dobra, prava.