Nova Istra

80 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Dolores BUTIĆ dlanove na nju i, ne razmišljajući što čini, nadljudskim je naporom gurne u stranu. A spodoba skoči, plane, zahvati kraljevstvo, sruši kralja i jurne između riječi tijesnim prostorom davno prigušene osobnosti kojoj nikad nisu dali priliku. – Acta est fabula! – vikne kralj vraćajući se jači no ikad i prvi put odlučan da bude to što jest – tišina, dubina, praznina, udah, izdah i divlji otkucaj. Sve drugo je laž i uzalud se bojao da ne postoji bez riječi, koje ionako nisu mogle opisati ono što nije moglo izgledati. – Ja sam Tabula rasa , a riječi su tvoje – optužujuće reče maloj spodobi, koja je pobijeđena ležala na ulazu u kraljevstvo – i ako sam ništa, ne znači da jesam ništa. – Optužuješ me za svoje želje?! – Osuđujem te, jer si lažan kralj lažnoga kraljevstva! – vikne kralj na kralja i svom snagom povuče staklenu stijenku između njih, da odijeli hladne ruke straha, snagu istinskog vladara, ljepotu tuge što se zrcali u pogledu, istinu bez lica i nedostižnog sebe u paralelnom svijetu sirovih misli i lažnih identiteta za jednokratnu upotrebu. „ Ponavljaš se .“ „ Ponavljam se, ali s druge strane .“ I tako strane zamijeniše strane. I kraljevi zamijeniše uloge. I kralj ostane bez krune, samouvjereno i svojevoljno zamijenivši nadnaravne moći za prikaz slobode, koji mu se zalijepi za zjenice, tako da zaslijepljen ne opazi začuđene poglede uvijek spremnih podanika koji su ga oprezno okružili došaptavajući se Kralj je gol . – Ne! – vikne on iz sveg glasa, osjetivši da ga snažne ruke ponovno vuku nepre- glednim prostranstvom nepotrebnih misli, natrag u nemir. – Nemate pravo biti s ove strane i čupati me iz moje slobode! – Mili kralju, bit će sve u redu – povikaše oni, čija misija spašavanja od početka bijaše osuđena na uspjeh. – Nisam kralj! – vikao je kralj. – Kralj je u bunilu, gubi razum – vikali su oni trčeći sve brže i brže s njim na rukama u obezglavljeno središte vlastite moći. Uspjet ćete, jer imate operativan mozak . Rekao je ne znajući da i oni imaju operativan mozak. Njih je više. A on je sam. I kako da im pokaže istinu s ove strane, kad su oni s druge strane, ili barem da ih uvjeri u pogubnu laž s njihove strane, kad su strane u trentku njegova spasenja, iz sjedišta njegove slabosti, pobjedonosno pomiješale strane. – Pomozi mi, jer toliko mi duguješ – zavapi oteti kralj iz mračnih hodnika duše. – Pomozi nam, jer toliko nam duguješ – zavapiše očajni podanici, jer prvi put ne uspješe kralja dozvati svijesti. Divide et impera! – Dugujem i drugima – jedva prevalih preko usana gledajući staklenu stijenku između nas s trećinom srca.