Nova Istra

77 Maja JAKOVLJEVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST * * * Nek razveže se bršljan gdje glas ti stoji sleđen, Gdje je trnje ruža razdvojilo naše šutnje, A ti pusti bol nek pleše, I neka se previja preko Vlastitih joj žrtava. Nek razbiju se valovi o tvoje nesređene misli. Nek budu nježniji prema hridi Na kojoj nas snivahu snovi, A ti dopusti da zazimi ako mora. Ne opiri se više hladnoći. Neka sunce postane varljivo, A mjesec nek se izgubi u trepavicama dana. I neka ga noćima gutaju dimnjaci beznađa Na krovovima milosnim. Ti pusti kišu da pada. Ne izruguj njena mračna ušća kao da ne postoje I ne krivi njene svete izvore Jer smo mi prokleti. Dopusti kiši da smoči bol I nikada ne budi snove.