Nova Istra

74 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Maja JAKOVLJEVIĆ * * * Znam, More ti je šaputalo priče sinoć. Priče o suncu koje sutra će dažditi I o kiši koja će iz oblaka skočiti Na dno nekog oceana, Možda svakog, U mulj rijeka, I ugrijati ribama domove. Znam, More ti je šaputalo uspavanke sinoć: O utrnulim eskimskim prstima, Od hladnoće utrnulim, O vatrama koje im tako čudesno, tako neprirodno, Ne otapaju iglue. I uspavanke o istim vatrama Kojima si štite srca od zime, od leda, od nepodnošljivosti. More ti je šaputalo I o zvijezdama koje podrhtavaju, Gore u neutralnosti i prostranosti svemira; Podrhtavaju od hladnoće i zanosa. Od nemoći. A mjesec se i dalje mistično žario, Ponosito, muški, Okrugao, kao da je zimu večerao, I kao da nije znao da će sutra sunce zaspati Zimski san, Da će grane kestena zaplesati u ritmu bure. A znao je, Znam. Ali ti si već odavno usnula...